ŽIVOTNA PRIČA BEPA BAJLA “Bio sam u Muenchenu za vrijeme atentata, strah je bio neopisiv. Otići ću u mirovinu kad HNK Zadar uđe u 1. HNL”

Legenda zadarskog sporta profesor Josip Bepo Bajlo (77) dao je veliki doprinos razvoju sporta u našem gradu. Bivši uspješni veslač koji je postigao vrhunske rezultate sa svojim dvije godine mlađim bratom Romanom, sudionik Olimpijskih igara, nogometni vratar, čak i bacač kugle, nogometni dužnosnik, rado je pristao na ćakulu o svom životnom sportskom putu.

 

Bepo, u sportu ste još od svojih dječačkih dana, kako je krenula vaša sportska karijera ?

– Šezdesetih godina prošlog stoljeća su bili moji prvi koraci u sportu, najprije kao nogometni vratar u Arbanasima, nekadašnji Omladinac, paralelno sa nogometom bavio sam se i s atletikom, s obzirom na fizičke predispozicije koje sam posjedovao, sa svojih 190 centimetara visine. S tom visinom sam mogao igrati i centra, zvali su me iz KK Zadar, ali nisam krenuo u košarku, već sam se posvetio branjenju u Arbanasima i mojoj prvoj ljubavi nogometu. U vrlo kratkom vremenu, iz druge momčadi izborio sam status vratara prve momčadi Arbanasa, gdje sam bio prvim vratarom do 1963. godine kada sam otišao na odsluženje vojnog roka.

Bili ste sportaš u više disciplina u isto vrijeme ?

– Praktički nije bilo sporta koji nisam nadopunjavao uz nogomet, u atletici sam već sa nepunih šesnaest godina dizao utege od sto kila iznad glave, moram se pohvaliti da sam imao i prve povijesne utege u ovoj županiji, napravio sam ih od kamena. Moram naglasiti da sam izuzetno dobro igrao košarku, odbojku, igrao sam rukomet za Bagat u Dalmatinskoj ligi, a bio sam i srednjoškolski prvak Hrvatske u bacanju kugle.

Kao nogometni vratar bili ste čak i član reprezentacije Dalmacije, imali ste visinu, ali i široki raspon ruku, mogli ste ostvariti vrhunsku vratarsku karijeru, možda biti bolji i od velikog Vladimira Beare ?

– Isina, branio sam u reprezentaciji Dalmacije u mlađim uzrastima, lijevog beka je igrao naš Bruno Skoblar, desnog Miroslav Bošković Galeb koji je kasnije postao prvotimac Hajduka. Odgovorno vam tvrdim da je u to doba bilo jako teško komunicirati s Hajdukom, telefoni su bili rijetki, veze su bile loše. Sjećam se kako sam  sa svojim ćaćom 1957. godine išao gledati Hajduka na Stari plac, do Splita smo se vozili autobusom punih deset sati. Iskreno ću vam reći, kako sam sa svojim predispozicijama i motoričkim sposobnostima i osjećaja za loptu, sigurno bi ja poslije Beare bio na golu Hajduka. Izborio bi jedinicu Hajduka i ispred Ante Vulića i Ante Jurića, to vam garantiram. Ali ostao sam u mojim Arbanasima, nije mi krivo, tu sam izgradio karakter i postao čovjek,  te sam  dodatno branio i za reprezentaciju Grada, kada smo igrali protiv ostalih županija, tadašnjih kotara.

Kakav ste bili vratar, da li ste nekad znali primiti neke jeftine golove, ili imati neke nemoguće kikseve ?

– Dosta dobro sam branio, rijetko kada sam imao kikseve i primao početničke zgoditke. Ali i veliki vratari pout Buffona, Neuera, Casillasa i drugih,  su znali primati te pacerske golove, nije to ništa čudno. Greška vratara se odmah primjeti, za razliku od ostalih igrača u momčadi koji možda rade i veće kikseve. Malo kada sam imao tih amaterskih vratarskih pogrešaka, možda i zato što sam pratio i razvoj i kvalitetu nogometnih lopti, u moje vrijeme lopte nisu bile brze kao sada. Golmani iako spremni u velikim iskušenjima, upravo zbog brzine lopte  nisu u mogućnosti dobro procijeniti situaciju, zato i primaju takve zgoditke.

Zašto ste se izabrali mjesto vratara ?

– Ispalo je tako, iako sam  znao zaigrati i neku drugu poziciju, ali rijetko. Samo igralište mi je bilo blizu kuće, bilo je to krasno igraliste, u blizini današnjeg Konzuma, ali 1967. godine željeznička pruga je prešla preko našeg igrališta, nažalost tada smo ga i izgubili. Živjelo se siromašno, bila je neimaština, igralište nam je bilo sve, tu sam bio po cijele dane, i ujutro i poslijepodne, prije i poslije škole.

Bili ste i bacač kugle, ali Beograd vas je htio vrbovati, što je tu bilo ?

– 1963. godine nakon završetka srednje pomorske škole otišao sam na fakultet , pa još tri godine vojske i vratite se kući kao pravi starac. U mornarici u Puli, gdje sam bio u vojsci, su me zapazili kao nadarenog sportaša, atletičara. Sjećam se kao da je bilo jučer, kako mi je kapetan Vukičević sugerirao da odem u Beograd u Košutnjak , da tamo nastavim svoj put u atletici. Ali na kraju sam ipak poslušao sad pokojnog Vinka Rosića, odličnog splitskog vaterpolista i reprezentativca bivše države. Vinko mi je jednog dana rekao, Bepo otiđi u veslanje, u Split i u VK Mornar. Iz Mornara su me već ranije snimili, moju visinu i atletsku građu, htjeli su da odmah dođem u Split, admiral Bubić je pod svaku cijenu htio da odem u veslanje i Mornar. Ali ja sam se tu lomio, nikad prije toga nisam veslao, osim batane i ono što sam veslao kod kuće, kao ribar. Eto, Vinko me ipak nagovorio, neka mu je laka zemlja, otišao sam u sportsku tadašnju četu Mornara.

U Mornaru ste veslali u osmercu, prvi trener vam je bio Luka Marasović, kako ste se snašli ?

– Tako je, Marasović je bio izuzetan trener, stigao sam u veljači 1964. godine u VK Mornar, prvih šest mjeseci sam intenzivno radio kao početnik, brzo sam napredovao i to gradivo sam brzo svladao, brzo sam se uklopio i izborio sebi status u klubu. Već 1965. godine nastupao sam na svim međunarodnim regatama, i te godine postao prvakom Jugoslavije u osmercu Mornara.

Nakon veslanja za Mornar, došli ste u Jadran Zadar, zašto ste se vratili kući ?

– 1965. godine sam završio vojni rok i završio epizodu s Mornarom, vratio se u Zadar, već iste godine u studenom sam dobio poziv za reprezentaciju. Znamo da tada u Zadru nije postojao VK Jadran, srušili su ga, na mjestu gdje je danas VK Jadran bila je jedna trošna baraka gdje smo brat Romano i ja trenirali. Odmah sam se zaljubio u veslanje i zapitao se s kim ću ja to veslati. Nazvao sam brata koji je otišao u vojsku u pješadiju u Doboj, i nekako sam ga preko admirala Truta uspio dovesti u Mornar Split. Skupa smo brat i ja 1966. godine na SP u Bledu osvojili četvrto mjesto u osmercu, inače te godine nije bilo natjecanja gdje nismo pobjeđivali. Također 1966. godine Romano i ja smo kao reprezentativci Jugoslavije postali neslužbeni prvaci svijeta u Luzernu u osmercu, u foto finišu smo izgubili od Rusa. Već 1967. godine smo počeli veslati u dvojcu sa kormilarom, i postigli vrhunske rezultate.

Olimpijske igre 1968. u Meksiku su vam izmakle u zadnji tren, zašto je vaš četverac tad otpisan ?

– Naš četverac je bio pored nas dvojice, Guberina iz Krke i Janjušević iz zagrebačke Mladosti, uredno smo ispunili normu i u Bohinju naporno trenirali za Meksiko, mjeru za službena odijela već su nam uzeli. Jednog dana kad smo završili treningom dočekao nas je šok, stigla je depeša iz Beograda u kojem je pisalo da četverac ne putuje za Meksiko. Šokiralo nas je to, tad smo se brat i ja zakleli da nas to neće pokolebati, da ćemo i dalje nastaviti, bili smo čvrstog karaktera i već nakon četiri godine nastupili smo na Olimpijskim igrama u Munchenu.

Na tim Igrama 1972. godine u Munchenu niste izborili plasman u finale osmerca, možda bi bilo bolje da ste ipak nastupili u dvojcu ?

–  U dvojcu bi sigurno ostvarili jedan dobar rezultat, međutim, viši interesi Jugoslavenskog veslanja odlučili su da pojačamo osmerac Krke, gdje je trener bio Mita Boranić, morali smo to poslušati, tko zna što bi nam se desilo da nismo prihvatili tu direktivu iz Beograda. Svejedno, iako nam osmerac nije ušao u finale, napravili smo dobar rezultat u malom finalu.

Na Olimpijskim igrama u Munchenu dogodio se tragični atentat na izraelske sportaše, kako je to bilo ?

– Popustilo je osiguranje kod njemačke sigurnosne službe, na samom početku bile su stroge kontrole, ali kako je natjecanje odmicalo sve je popustilo, mogao si među sportaše ući kako si htio, nisu se provjeravale akreditacije, i desila se tragedija. Jednog dana, negdje na polovici Igara, brat i ja smo se spremali otići na trening, tad je počela pucnjava, Romano i ja smo se skutrili u sobi. Strah je bio neopisiv, nismo imali baš nikakvih informacija što se događa, čuli smo rafale, vriskove, viku, jedan mučan i zastrašujući događaj svakako. Kasnije smo doznali da su palestinski teroristi ubili 13 izraelskih sportaša. Igre su naravno nastavljene i dalje, ali osjećao se ogroman pritisak i nelagoda, nije više bilo onog razdraganog druženja među sportašima. Na toj Olimpijadi sam upoznao i velikog američkog plivača Marka Spitza osvajač sedam zlatnih medalja. Dugo sam se u olimpijskom selu družio i sa našim legendarnim boksačem Matom Parlovom. Teroristi su na kraju ipak uhićeni, izraelska služba sigurnosti odradila je posao vrhunski, i nekadašnja UDBA se školovala kod njih.

Da li ste za to da se da tri milijuna kuna iz gradskog proračuna Grada Zadra KK Zadru ?

– Sigurno je da sam za to da se pomogne KK Zadru financijski, tamo sam nekada radio i kao kondicijski trener. Neshvatljivo mi je ponašanje pojedinaca u gradskom vijeću koji pod svaku cijenu žele minirati KK Zadar, ujedno i HNK Zadar. Protivnik sam tome da se razbacuje novac, ali klubovima se mora pomoći. Dok god klubovi ne budu u privatnim rukama, Grad Zadar mora financijski pomagati KK Zadru.

S Pinom Giergiom ste veliki prijatelj, imate li možda neku anegdotu o njemu ?

– To je jedan vrhunski sportaš , jedan od najboljih na ovim područjima, i jedan vrhunski trener. Izvrsno smo surađivali dok sam bio kondicijski u KK Zadru, Pino je takav, ne voli gubiti ni u čemu. Karte ćeš igrati s njim sve do jutra dok kod vas ne pobijedi, njegov sin Roko nije smio u školu poći dok ga Pino nije napokon pobijedio u partiji šaha. On je rođeni pobjednik. Spomenuo bi ovdje i našeg poznatog pjevača Mladena Grdovića, koji je bratu i meni u dvojcu bio i kormilar nekih četiri godine u Jadranu. Mladen je bio izuzetno lukav, inteligentan kao kormilar i imao je taj osjećaj kad treba zavikati i stisnuti, i on je svakako zaslužan za naše uspjehe.

NK Zadar je otišao u stečaj, komentar ?

– Do toga je moralo doći i prije, ja sam ljudima u tadašnjem NK Zadru to i predlagao. Neki pojedinci u klubu se nisu složili s tim, gledali su neke svoje interese kako bi uzeli što više toga što se može uzeti iz kluba.

Kako je brat Romano ?

–  Moj brat je bio vrhunski trener, veliki pedagog, znao je dozirati tu svoju strogoću. Zato ga i poštuju  svi njegovi bivši veslači.  Zdravlje mu je bilo narušeno, nažalost, imao je jedan zdravstveni incident, sad je dobro.  Prije nekoliko dana je bio kod mene doma, ostala je tradicija da u Garinoj kući, gdje ja sada živim, ćaću su mi zvali Garo, ta tradicija pretakanja vina, novog mošta je uvijek bila poznata kod nas. Uvijek je u Garinoj kući bilo vina. Neću zaboraviti ni mog najmlađeg brata Mira, i on je bio aktivni sportaš i uspješan nogometaš.

Bepo imate 77 godina, do kada ćete biti ovako aktivni u sportu ?

 

– Da točno toliko godina imam, i ne sramim ih se. Ma teško ću vam ja još otići u mirovinu, moram pomoći ljudima u HNK Zadar, svojim savjetima, imam iskustvo, ljudi uvažavaju moje mišljenje. Onog dana kada HNK Zadar uđe u Prvu ligu, tek tada ću otići.