Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Najljepša i najduža hrvatska planina Velebit jedan je od najpoznatijih naših simbola. Osim po ljepoti, cijeli ga svijet zna i po njegovom jedinstvenom biljnom svijetu jer, primjerice, ta naša kultna planina posjeduje čak dvjesto puta više biljnih vrsta nego cijela Engleska, a neke su vrste na Velebitu endemske. Zanimljivo je kako je taj naš planinski fenomen dobio ime, mijenjajući ga do današnjih dana. Postoji lijepa legenda o tome, pa nije ni važno je li baš istinita. Vrijedi ju znati, tim prije jer ju je zabilježio naš Petar Zoranić ( Zadar,1508. – između 1543. i 1569.), autor “Planina” (1536.), po nekima prvog hrvatskog romana, a po drugima čak i prvog romana o planinama u svijetu (što treba uzeti s ogradom). Legenda, približno, glasi ovako: Na naše područje iz istočnih krajeva došao je mladi čovjek imenom Velevij, onaj koji “vele vidi” , odnosno onaj koji “vele zna” što drugi ne znaju. Oduševila ga ljepota naše planine, koja još nije imala ime, i odluči se u njoj nastaniti i s njezina najvišeg vrha proučavati zvijezde. Stoga je narod planinu nazvao njegovim imenom Velevij. Kako se došljak usudio saznavati ono što ljudima nije dozvoljeno, Bog ga je kaznio udarivši ga gromom, nakon čega je nastala strašna oluja i snijeg je zabijelio cijelu planinu pa ju je nakon toga narod nazvao Velebil. Zatim se ustalio naziv Velebić (veleben, velik) od kojega je postalo današnje ime Velebit. U Zadru već više od 120 godina djeluje planinarsko društvo koje nosi njegovo ime.
Zdravi i zadovoljni bili