KRIŽNI PUT Čudo posedarsko: Sveto djelo svetog čovjeka Vinka Kajmaka

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Posljednji sam put posedarski Križni put posjetio pred više od tri godine pa kad sam to opet nedavno učinio, ugodno sam se iznenadio koliko je uređen i oplemenjen sakralnim i svjetovnim objektima. Doći na taj Put, a ne posjetiti njegovog začetnika, obnavatelja i održavatelja, njegova oca, Vinka Kajmaka, bilo bi kao doći u Rim i ne vidjeti Papu. Ovog svetog čovjeka zatekao sam, kao i uvijek, u blaženom stanju u kojem je on stalno, ma što mu se u njegovih 89 godina događalo.

– Prošle sam godine zadobio teški moždani udar, proveo u bolnici nekoliko mjeseci i mislio sam kako je moj životni put okončan, no Bog me je na njega opet vratio. U svojoj kućici na posedarskom križnom putu bespomoćno sam ležao uvjeren kako ništa više na Putu neću moći napraviti, no jedne noći Bog mi se javio i naredio mi da se vratim raditi tamo gdje sam stao. Nastavio sam, ali znatno sam snagom zbog zdravstvenih problema onemoćao pa bi mi velika pomoć značila kad bi mi iz Posedarja poslali dva jaka momka koji bi umjesto mene nosili i vukli ovo teško kamenje. S Božjom pomoći uspio sam ispuniti davno dato obećanje kako ću na vrhu Puta izgraditi Kapelicu (na našoj fotografiji, op.a.) i sakralnim slikama je iznutra opremiti, a što sam i učinio. Kako smo uspjeli postaviti i rasvjetu, ona je ujedno i putokaz kuda Križnim putem treba ići, a i omogućuje noćne posjete pa nas više ne posjećuju samo hodočasnici vjernici, nego i ljubitelji netaknute čiste prirode, jer je naš Put okružen takvim ugođajem – govori mi ovaj 89-godišnjak.

     Vinko mi je ispričao za njega, a i za nas, gotovo nevjerojatnu, istinitu priču za koju kaže kako je ni sanjati takvom nije mogao.

– Nedavno su nas posjetili vjernici iz Engleske i Austrije na čelu s njihovim biskupima. Biskupi su kleknuli ispred mene i ruku mi ljubili. Bilo mi je jako neugodno da meni seljaku to čine takvi visoko obrazovani crkveni uglednici. Bilo me je sram, no austrijski biskup, koji dobro govori naš jezik, rekao mi je da nisam svjestan kakvo sam svjetsko sveto djelo napravio i da sam sveti čovjek. To mi je dalo snage da, uz Božju pomoć, nastavim pa dok Bog ne kaže da je dosta bilo.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...