RAZGOVOR Jagoda Kumrić: Već sa šest godina znala sam da želim biti glumica

Mlada glumica Jagoda Kumrić zvijezda je malih ekrana već preko desetljeća. Kaže kako je oduvijek znala da želi biti glumica iako nije znala što to točno znači. Majka je djevojčice i uspješna poduzetnica, a o tome što nam je još sve otkrila, pročitajte u nastavku.
Predstava Rulet predstavlja događaje kroz različiti kut gledanja. Što je točno u predstavi na ruletu?
-U predstavi su na ruletu ljubav i prijateljstvo. To je ono što se može iščitati, možda ne na prvu, ali na drugu, ali rulet je zasigurno između ljubavi i sebe. Zapravo smo mi sami na ruletu kao da treba izabrati u životu ljubav ili sebe.
Možemo reći da je na Ruletu odnos između protagonistkinja. Je li tako?
– Tako je. To je stvar ti si moja prijateljica, očekujem tvoju podršku, očekujem da ti mogu to reći, a ti meni ne govoriš svoje probleme. Jer se bojiš da ću te osuditi, pa je tu na ruletu prijateljstvo. Ne kažeš mi svoje problem jer se bojiš osude. A svaka od njih ima svoj problem.
Bismo li onda mogli povući paralelu s predstavom Kad udari južina?
– Paralela je također prijateljstvo. U Južini je isto taj problem da se nešto nije reklo. Na kraju ipak to prijateljstvo prevagne. Taj odnos između četiri lika u Ruletu i između njih dvije u Južini na kraju prevagne i to je ta bit. Prijateljstvo je jače od životnih problema, malih i velikih s kojima se susrećemo.
Naposlijetku ste diplomirali u Splitu. Osim ustrajnosti koja je evidentna, kako biste sebe još opisali? U odnosu na vrijeme koje je prošlo, u čemu ste možda glumački bolji?
– Ne znam kako bih se opisala. O tome bi trebali govoriti drugi ljudi. Ja jesam dosta uporna, dosta sam vrijedna, a i imam neki cilj. Kad zacrtam cilj, onda ga ostvarim. To mogu za sebe reći. Glumački sam se promijenila dosta, sa svakim novim iskustvom, sa svakim novim danom, svime što mi se događa privatno ili sa svim novim ulogama koje otkrivam i pročitam i vidim, dobijem jednu novu dimenziju nečeg što ja mogu odigrati. Uloge koje sam odigrala prije deset godina, danas bih odigrala različito jer sam ja drugačija. Sad imam veći raspon.
U kojemu trenutku ste prevagnuli da želite biti glumica?
– Ja sam to oduvijek znala. Sa šest godina sam to znala. To je bio neki unutarnji poziv koji sam osjetila. Sve moje što sam birala, od škole pa nadalje, sve je bilo zbog toga da se bavim glumom. Nisam nikad znala što točno to znači, ali sad već znam. Znala sam samo da to želim raditi.
Usred pandemije pokrenuli ste svoj brand. Kakvi su planovi s tim, ide li to dalje?
– Ne. To se u nekom trenutku ugasilo zbog prevelike količine ostalog posla, a to je bilo u pandemiji kad nije bilo nikakvog drugog posla. Napravila sam to iz dosade pa sam to nekako kasnije ugasila. Imam doma još tih majica, ali maski ne, dosta sam podijelila.
Što vam je bliže, kazalište ili televizija?
– To je doista teško pitanje. Kazalište i film su dva različita medija, ali meni je draže kazalište jer tu imam negdje tih sat-dva koliko traje predstava da zaista zaživim taj lik. Od početka do kraja ne postoje smetnje u tome i tu mogu skroz ući u bit toga što ja radim, mogu se kompletno odvojiti od sebe. Na filmu je malo drugačije, mogu to isto, ali je potrebno puno koncentracije u puno kraćim periodima i ne uspijem postići takvu razinu nirvane kao u kazalištu.
Kad god dođete u Zadar kazalište je prepuno. Što biste rekli kakva je publika u Dalmaciji?
– Razlika je u dalmatinskoj publici. Što se tiče publike u Zadru, mi smo oduvijek bili jako zadovoljni njome. Publika je izvrsna jer prati i reagira i sjećam se kad sam tek počela igrati Južinu, u Zadru smo imali četvrtu ili petu izvedbu. Kako dotad nisam radila u kazalištu u profesionalnom smislu, svaki novi grad mi je bilo neko novo iskustvo i neki novi strah kako će publika prihvatiti. Sjećam se Petra i ja kad spomenemo Južinu onda se sjetimo tri izvedbe koje su bile odlične. To su Zadar, Slavonski Brod i jedna jubilarna u Splitu.
Osim prepoznatljivosti koju ste dobili, što još pamtite iz Larinog izbora? Neka angedota?
– Ne sjećam se baš više. To je bilo skoro prije 15 godina. Pamtim to kao lijep period. To je za mene bio jedan veliki skok, jedna životna promjena i korak gdje sam ja zapravo postala glumica i dobila priliku baviti se tim poslom. To je ono čega se ja sjećam iz tog perioda. Detalja se ne sjećam pretjerano.
Čak je bio uspjeh što ste završili na filmskom platnu. Mali se broj projekata može pohvaliti s tim.
– To je zapravo bila super produkcijska ideja da se završi sezona tako da se napravi film i nama svima je to bilo jako uzbudljivo snimati i raditi. Na kraju je onda išla i ta druga sezona, a ostalo je povijest.
Nikol je vratila plavu kosu, dobila je svoju web seriju i bilo je puno raznovrsnih projekata.
– Da, bilo je inovativnih ideja.
Na sličnom tragu su i Kumovi. Što biste rekli da je tajna uspjeha takvih projekata?
– Tajna uspjeha takvih projekata je glumačka postava. Vrlo je važno da se glumci osjete, da su dobro skužili svoje likove. Ono što ljudi vole gledati je svakodnevica i različitost. Mislim da su se ljudi prepoznali u tim likovima. Što se tiče karaktera, i u Kumovima i u Larinom izboru, svi su kompletno različiti. To je ono što je ljudima zanimljivo gledati, a nije zanimljivo gledati pet gotovo istih ljudi u nekoj situaciji, nego pet ljudi koji imaju kompletno izražene karakterne osobine staviti u neku datu običnu situaciju. To je ono zašto su Kumovi uspješni jer su likovi potpuno različiti, a nalaze se u svakodnevnim situacijama koje možemo doživjeti i vi i ja i vaša susjeda, bilo tko.
Zapravo se radi o običnim ljudima sa najobičnijim problemima ispričanim na razumljiv način.
– Zapravo nisu obični ljudi nego su pomaknuto karakterni ljudi.
Savjet koji biste dali mlađoj sebi?
– Da budem strpljiva.
Kakve si uloge priželjkujete u budućnosti?
– Priželjkujem si razne kazališne uloge koje bi mi dale hrabrost da radim nešto što se ne usudim napraviti, da odem preko svojih uobičajenih granica.
Da je to dosta različito od vas?
– Da, recimo da je to tako.
Koliko se Jagoda razlikuje javno i privatno?
– Kompletno! Javno je jedna maska moja koja je isključivo poslovna. Javno se mene i nema puno vidjeti, osim na intervjuima ili na nečem što me zanima. Ne izlažem se previše javno jer jednostavno mi je to nepotrebno. Volim da me ljudi prepoznaju radi mog posla ili rada. Mislim da se nikoga ne tiče kakva sam ja privatno.
Je li vam teško padalo što vas ljudi prepoznaju i pamte po nečemu tako velikom?
– Ne pada mi teško. To je lijepo i to je priznanje za moj rad, za nešto što sam ja napravila u kazalištu, na televiziji, da je to prepoznato da se ljudima to sviđa i da to nije nešto bez veze. Drago mi je da ljudi to prepoznaju.
Rekli ste da volite učiti tekst napamet jer cijenite da imate sve pod kontrolom. Na tragu toga ima li još koja taktika?
Znate kako je, ja se volim dobro organizirati i volim naučiti tekst zato što mi nosi jednu drugu dimenziju rada i ja smatram da je to profesionalno, ja volim glumu i taj posao, ali mene za to netko plaća i ne mogu doći i biti neprofesionalna kao što i Vi ne možete na svom poslu. Moram doći koncentrirana, naspavana i smirena i sa naučenim tekstom. To je posao koji ja odrađujem tu.
Kako se nosite s pritiskom uopće koje takva dugotrajna snimanja iziskuju? Kakva je taktika za opuštanje?
– Pa dobro, to je sve dio života. Organiziram se pa se nekako nosim s tim pritiskom. Kad dođem doma maknem mobitel, nema me osim za najužu familiju. Ne razgovaram o poslu najčešće. Trudim se odlaziti u prirodu što više, trudim se maknuti iz Zagreba, maknuti iz Hrvatske kad god mogu time da malo obogatim svoj svijet, da se malo opustim i razmišljam o drugim stvarima.