Smrt pape Franje, čovjeka kojeg su voljeli i oni izvan Crkve, potresla je katolički svijet, u Vatikanu se priprema konklava – tajni skup kardinala koji će izabrati novog poglavara Katoličke Crkve, u tom ozračju vjernici iz raznih zemalja, pa tako i Hrvatske, prirodno se pitaju: “A što ako naš postane papa?”
Iako formalno nije isključeno, šanse da hrvatski kardinali postanu papa su – realno gledano – vrlo male, to ne govori ništa o njihovim kvalitetama, već puno više o višestoljetnim zakonitostima unutar Katoličke Crkve, koje se teško mijenjaju preko noći…
Geografija i ravnoteža moći
U konklavi sve ima svoju simboliku – ali i strategiju. Crkva nastoji održavati geografsku i političku ravnotežu. Europa je stoljećima dominirala, ali zadnjih desetljeća sve se više gleda prema Južnoj Americi, Africi i Aziji, gdje ubrzano raste broj katolika.
Zemlje poput Italije, Španjolske, Brazila, Filipina ili SAD-a imaju veće šanse upravo zbog brojnosti i povijesnog utjecaja. Hrvatska, nije u toj kategoriji, sa svojih nešto iznad 3-3,5 milijuna katoličkih vjernika.
Demografija i veličina
Upravo zbog broja vjernika i institucionalne “težine”, Hrvatska teško može dati papu. U praksi, papa dolazi iz zemalja gdje Crkva ima veliku mrežu, snažnu diplomaciju, utjecajne kongregacije i bogatu tradiciju školovanja svećeničkih kadrova. Hrvatska se, nažalost, tu bori s ograničenjima – i u ljudstvu i u utjecaju…
Tko bi mogao, ipak?
Najpoznatiji hrvatski kardinal koji bi se teoretski mogao spomenuti u kontekstu konklave je kardinal Josip Bozanić, dugogodišnji zagrebački nadbiskup. Bozanić je bio član nekoliko važnih vatikanskih tijela, sudjelovao je u izboru pape Franje, a poznat je po umjerenom tonu i diplomatskoj mirnoći.
Uz njega, tu je i kardinal Vinko Puljić, nadbiskup u miru iz Sarajeva, čiji je utjecaj bio velik u regiji, osobito tijekom i nakon rata u BiH. No, Puljić je već u mirovini i neće sudjelovati u konklavi jer je navršio 80 godina – granicu nakon koje kardinali gube pravo glasa.
Crkvena stvarnost
Realno gledano, Vatikan će najvjerojatnije izabrati papu iz neke velike crkvene sile – moguće iz Latinske Amerike (nastavak Franjine globalne misije), možda Afrike (simbol novog rasta), ili opet Europe (povratak tradiciji i stabilnosti).
Hrvatski kardinali mogu biti prisutni, mogu čak i utjecati na izbor, ali s vrlo malo izgleda da sami postanu papa. Ipak, nije zanemariva ni sama činjenica da naš predstavnik sudjeluje u povijesnom činu biranja Kristovog namjesnika…
Što ako se dogodi čudo?
Povijest je pokazala da su iznenađenja moguća. Tako su neki pape došli “s margina”, poput samog Franje iz Argentine ili Ivana Pavla II. iz tadašnje komunističke Poljske, u teškim vremenima Crkva zna birati osobu, a ne samo naciju.
Nebo iznad Vatikana možda je trenutno tiho, ali oči svijeta već gledaju prema Sikstinskoj kapeli. Smrt Pape Franje otvorila je vrata nove konklave, a s njom i pitanje koje se u Hrvatskoj uvijek šapće s posebnom pažnjom – ima li Hrvat ikakve šanse postati papa? Teško, kažu znalci. Ali ne i nemoguće, reći će vjernici. Jer iako brojke ne idu u našu korist, a Vatikan više gleda prema globalnom jugu, hrvatska vjera je snažna – i nikad ne gubi nadu…
****
PETROVA STOLICA I GEOPOLITIKA
Iako još nismo imali svog papu, Hrvati su u povijesti Katoličke crkve itekako znali biti blizu oltara moći. Zagrebački nadbiskupi, posebno u 20. stoljeću, često su imali snažan utjecaj u vatikanskim krugovima – kao most između Rima i katolika na Balkanu. No, uvijek su – kako bi rekli naši ljudi – “znali di im je klupa”.
Izbor pape nije samo pitanje duhovnosti, nego i diplomacije, u konklavi se ne broji samo broj Zdravomarija, već i – tko koga zna, iz kojeg je dijela svijeta, koju struju unutar Crkve predstavlja, i kakve odnose ima s drugim religijama i državama. Kad se bira novi papa, kardinali gledaju globalnu kartu katolicizma – gdje Crkva raste, gdje gubi tlo, tko može otvoriti nova vrata.
TKO SVE GLASA?
U izboru novog pap sudjeluju samo kardinali mlađi od 80 godina – njih trenutno ima oko 120. To je elitni krug crkvenih ljudi iz svih krajeva svijeta, od kojih se mnogi poznaju s raznih vatikanskih tijela i kongregacija. Službeno se zovu “kardinali elektori”, a biraju se pažljivo – da bi predstavljali cijelu Crkvu. Najviše ih dolazi iz Europe, ali sve veći broj je iz Latinske Amerike, Afrike i Azije, dok iz Hrvatske, pravo glasa još uvijek ima kardinal Josip Bozanić, dok je kardinal Vinko Puljić iz BiH prešao prag od 80 godina. Kad se svi skupe u Sikstinskoj kapeli, glasuju u tajnosti, papirnato – i sve dok ne dobiju kandidata s dvije trećine glasova. Dim koji se tad diže iz dimnjaka – govori svijetu je li bijeli ili crni. Odnosno je li ili nije izabran novi papa.
BROJ KATOLIKA PO REGIJAMA…
Katolička Crkva danas ima više od 1,3 milijarde vjernika, ali njihova raspodjela nije više europska kao nekada. Evo kako to izgleda:
- Latinska Amerika i Karibi – oko 41% svih katolika
- Europa – oko 24%
- Afrika – oko 18% (i najbrže raste!)
- Azija – oko 11%
- Sjeverna Amerika – oko 7% katolika
Hrvatska, s oko 3,5 milijuna katolika, spada u manja europska katolička središta. Ipak, Crkva ovdje i dalje ima snažan društveni utjecaj, i vjernici su joj među najrevnijima. No, kad se biraju pape – gleda se “težina”, ne samo vjera.
Unatoč velikoj pobožnosti hrvatskog naroda i činjenici da je Crkva u Hrvatskoj i dalje snažan društveni faktor, realne šanse da Hrvat postane papa – zasad su više simbolične nego stvarne, male brojke, geopolitička ravnoteža i crkvena diplomacija jednostavno guraju fokus prema većim i utjecajnijim regijama.
Ipak, svaki put kad se začuje riječ “konklava”, kad zavlada ono svečano tiho iščekivanje bijelog dima, u srcima mnogih katolika u Hrvatskoj – zatreperi nada. Jer iako rimska kurija možda još nije spremna za “papu iz male zemlje”, vjera da je sve moguće – kod nas nikad nije bila upitna. No, realno, s obzirom na nabrojano i- razumljivo, Vatikan i dalje gleda na Hrvatsku kao na važnog partnera u srednjoj i jugoistočnoj Europi – i to više kroz ulogu stabilnog mosta između istoka i zapada, nego kao izvor crkvenih lidera.