ISTI PROIZVOD, VEĆA CIJENA “Čokolada Kraš proizvodi se u Hrvatskoj, ali jeftinija je u Italiji”!?

U Facebook grupi “TRN U OKU…ZADAR”, koja često služi kao platforma za lokalne kritike, nedavno je izbila rasprava koja pogađa dublje od jedne obične etikete u trgovini. Sve je započelo zanimljivom objavom članice Jelice Brkljače, koja je podijelila fotografiju artikla iz trgovine, gdje se jasno vidi da je cijena za Hrvatsku viša za jedan euro u odnosu na druge zemlje.

– U popularnoj trgovini u Zadru sam kupila jedan artikl nedavno i ne gledam kolike su napisane cijene inače, ali sad sam primijetila da na ovoj etiketi piše da je artikl za euro skuplji samo u Hrvatskoj, napisala je Jelica. Iako se na prvi pogled čini kao sitnica, njezina objava dotaknula je živac mnogima i u komentarima se otvorila šira rasprava o dubokom nezadovoljstvu građana.

Komentatorica Ayreen Cyprinus Carpio bila je među prvima koja je istaknula da krivnju ne treba automatski svaliti na trgovce:

– I vi i dalje mislite da je to do trgovaca? Jedna trgovina, koja ima tisuće poslovnica po Europi je došla baš u RH krasti “malog rvatckog čovjeka”? Zahvalite politici, vladi, koji imaju ruku u doslovce svakom džepu. I kao što je automatski svaki proizvod skuplji na mjestu gdje možes platiti karticom radi bankovnih troškova, tako je i u Lijepoj našoj svaki proizvod skuplji zbog državnih troškova.

Njezin komentar otvara važnu točku: dok mnogi građani doživljavaju trgovce kao “neprijatelje” koji pumpaju cijene, ekonomska realnost je ipak složenija.

Komentator Kristijan Braim još je žešće reagirao:
– Što očekivati od Miki Maus države. Čokolada Kraš se proizvodi u Hrvatskoj, ali je jeftinija u Italiji u koju se izvozi. To može biti samo u ovoj usranoj plemenskoj rupi.

Iako u riječima zrači ljutnja, ovo nije iznimka. Slične priče mogu se čuti o hrvatskim vinima, kozmetici, pa čak i vodi. Proizvodi iz Hrvatske često su jeftiniji u trgovinama po Austriji, Italiji ili Njemačkoj.

Neki komentatori, poput Jasminke Lonić, podsjetili su da nas nitko ne prisiljava da kupimo određeni proizvod:
– Lijepo piše cijena, dakle nisu ništa ukrali. Ako ti paše kupiš, ako ne, odeš.

To je istina, tržište je slobodno, ali to ne znači da potrošači nemaju pravo biti ogorčeni. Jer nije problem samo u jednom euru više, problem je u osjećaju da te netko stalno pravi budalom. Da si građanin drugog reda u vlastitoj zemlji. Da si tek džep koji svi pokušavaju isisati, od države, do trgovca, banke, servisa i sl. Što se dogodi kada taj dodatni euro uopće nije euro, a taj artikl, nije artikl nego osnovna životna potreba, kad ne možeš pogledati skupu cijenu i odšetati bez njega? Upravo to se događa s cijenama namirnica i higijenskih potrepština, koje nisu za euro skuplje, nego za 50 posto u usporedbi s bogatijim zemljama.

Kada građani vide da je isti proizvod jeftiniji drugdje, a plaće su nam niže, osjećaju se prevareni. A kad se to događa iz dana u dan, kod goriva, hrane, računa, stanarine, onda ni jedan euro nije sitnica, nego postaje kap koja je prelila čašu.