Dok Zadar sve više ulaže u ljepši i funkcionalniji prostor (bar se tako čini po svim radovima na cestama), jedna lokacija u samom srcu grada i dalje ostaje nepromijenjena, ali ne u svrhu očuvanja kulturne baštine. Kiosci uz gradsku pijacu i ribarnicu, nekoć prometno i živo mjesto, danas izgledaju kao privremeni zakloni od kiše iz prošlog stoljeća. Proljeće je stiglo, predsezona je u zamahu, ali ovi štandovi prkose vremenu u kojem se nalaze, zahrđalim limenim krovovima i poderanim tendama koje više nalikuju na improvizirane štale nego na prodajna mjesta u jednom europskom mediteranskom gradu.
– Ma ruglo je, da vam pravo kažem. Sve se mijenja, samo nas ostavljaju ovako godinama. Turisti nas gledaju kao da smo iz nekog filma o bišoj Jugoslaviji, komentira prodavačica koja ovdje prodaje čarape i donje rublje već desetak godina. Kaže da je obećanja bilo više nego kišnih dana zimi, ali konkretnog pomaka nema.
– Nama je ovo radno mjesto. Nitko se ne pita kakvi su uvjeti, nema vode, nema struje, kad padne kiša, sve curi. I onda još dođu pa se čude što nam robe nema kao nekad. A kome ćeš prodavat kad ljudi bježe čim ovo vide, dodaje.
Kiosci su bez ikakve regulirane fasade, bez osnovne infrastrukture, a neki djeluju kao da bi se mogli urušiti na jačem jugu. U susjedstvu, moderno uređena ribarnica i obnovljene zgrade u kontrastu s ovim “ostatkom rata” koji izgleda kao da ga je vrijeme pregazilo. Prodavačica koja drži štand sa cvijećem kaže da su navikli na sve, ali ih boli nepravda:
– Pogledajte Kalelargu, Poluotok, sve se glanca, a nas tu ostavljaju da trunemo. Bit ćemo tu, navikli smo, ali bilo bi lijepo kad bi Grad konačno priznao da i mi postojimo.
Pitanje preuređenja ovog dijela grada povlači se već godinama, a rješenja i konkretne akcije se guraju pod tepih i svakog dana iznova, ostavljaju za sutra.
