Theo Wolf, edukator i mentor za izvannastavne aktivnosti, posljednjih deset godina radio je s desecima učenika koji su postigli iznimne uspjehe, od osvajanja nagrada i vođenja projekata do upisa na najprestižnija svjetska sveučilišta. Kroz suradnju s njima dobro je upoznao i njihove roditelje te primijetio četiri ključne stvari koje ti roditelji nikada nisu radili.
1. Nikada nisu smatrali da samo jedno sveučilište jamči sreću i uspjeh
Mnogi roditelji opsesivno teže upisu na jedno elitno sveučilište i tome podređuju sve, od ranog pripremanja testova do aktivnosti. No pravi cilj nije jedno ime na diplomi, nego razvoj vještina, samostalnosti, planiranja, razmišljanja, kreativnosti i komunikacije, koje djetetu omogućuju da uspije bilo gdje.
Umjesto pitanja “Hoće li se moje dijete upisati na na Ivy League?”, korisnije je pitati “Ima li moje dijete sposobnosti uspjeti na bilo kojem sveučilištu?” Ako je odgovor da, veće su šanse i za elitna sveučilišta.
2. Nikada nisu dopuštali da tuđe odluke određuju što njihovo dijete radi
Roditelji često podliježu pritisku okoline, upisuju djecu na aktivnosti koje “svi ostali rade”. To može dovesti do pretrpanih, ali neautentičnih životopisa i djece koja nemaju vlastiti identitet.
Jedan učenik upisao je naporan znanstveni kolegij samo zato što ga svi u školi pohađaju, iako ga zapravo nije zanimao. Djeca trebaju podršku u otkrivanju onoga što ih zaista veseli i gdje žele ulagati svoje vrijeme. Roditelji im u tome mogu biti najbolji mentori i primjer.
3. Nikada nisu umjesto svoje djece rješavali njihove probleme
Neki roditelji pokušavaju uklanjati prepreke svojoj djeci, šalju e-mailove učiteljima zbog loših ocjena, uključuju se u sukobe među učenicima. Iako ponekad intervencija jest potrebna, češće je to prilika za dijete da nauči kako se zauzeti za sebe.
Ako tinejdžer vjeruje da će netko drugi sve riješiti, nikad neće naučiti kako to učiniti sam. Pustiti dijete da samo rješava svoje probleme ključno je za razvoj odgovornosti i samopouzdanja.
4. Nikada ih nisu štitili od neuspjeha i odbijanja
U Spike Lab programu djeca često kao važne životne trenutke navode upravo odbijanja, npr. kada nisu primljena u sportski tim. To ih je naučilo kako se nositi s razočaranjem i ponovno pokušati.
Umjesto da ih štitite od rizika, naučite ih kako se oporaviti. Jedan učenik poslao je 70 e-mailova profesorima u potrazi za praksom. Većina ih je odbila, ali jedan nije. Naučio je puno o upornosti i poniznosti.
Odbijanje i neuspjeh razvijaju otpornost i pripremaju djecu za stvarni svijet. Ako im damo priliku, možda nas iznenade i premaše naša očekivanja. Djeca ne trebaju roditelje koji će im postavljati granice, nego one koji će ih podržati da ih sami ostvare svoj potencijal, prenosi Index.hr.