Prije neki dan, nakon gotovo 17 mjeseci provedenih u pritvoru, počelo je u Šibeniku suđenje na temelju optužnice za kazneno djelo pedofilije jednom 51-godišnjem Zadraninu koji je prije ovog otkrića i uhićenja bio ugledni javni djelatnik u sustavu obrazovanja, blizak crkvenim krugovima i društveno aktivan. Prije uhićenja bio je podrvrgnut policijskom nadzoru i praćenju njegove telefonske komunikacije čime je utvrđeno da je s maloljetnicima razmjenjivao poruke eksplicitnog seksualnog sadržaja te ih poticao na razgovor na tu temu. Zbog zaštite maloljetnih žrtava suđenje se, naravno, odvija iza zatvorenih vrata, bez javnosti.
Ovaj slučaj šokirao je zadarsku javnost, pogotovo kad se zna da je riječ o osobi koja je poznata u javnosti i koja je po prirodi svoje profesije dolazila u neposredni kontakt s djecom.
Bilo je u Zadru i prije ovog “kapitalnog” slučaja pedofilije, još podosta sličnih, ali su počinitelji bili anonimni građani, svećenici, školski podvornici, a u medijima je objavljen i slučaj koji se odnosi na jednog medijskog djelatnika koji je iskorištavao maloljetnike iz socijalno ugroženog miljea, ali je u postupku pravno “rehabilitiran” – što god to značilo.
Zakon u Hrvatskoj još uvijek štiti pedofile, pa se kao i u najnovijem slučaju zadarskog profesora kojemu je u Šibeniku počelo suđenje za seksualno zlostavljanje maloljetnika, ne može javno iznositi njegov identitet, ali je pitanje koliko će se smjeti ići javno ako ga i pravomoćno osude.
Nakon što oni odsluže kaznu, postaju slobodni ljudi i imaju svoja ljudska prava i pravnu zaštitu po zakonu. No, nakon što postanu pravno slobodni, prestaju li oni biti pedofili? Treba li zajednica znati o kojim se osobama radi? Kako učinkovito zaštititi svoju djecu od takvih predatora?
Je li u redu da netko tko je osuđen za pedofiliju, povratkom iz zatvora nastavi i dalje živjeti u lokalnoj zajednici, a da ta zajednica ne zna o kakvoj se osobi radi. Jer, osuđeni pedofil kojemu je istekla kazna, izlaskom iz zatvora ima socijalne kontakte, on mora živjeti, raditi, kretati se u socijalnom prostoru, itd. Neki misle da mentalna higijena zdravog društva nalaže da ljudi s takvim “pedigreom” ne smiju nakon odslužene kazne više imati nikakav doticaj s bilo kojom djelatnošću koja ima javni karakter ili utječe na javnost i javni interes. Može li, primjerice, novinar koji je pedofil, pa bio on i “rehabilitiran”, imati medijski utjecaj na javnost? Smije li takva osoba kreirati javno mnijenje ili utjecati na njega? Smije li “rehabilitirani” pedofil profesor nastaviti zarađivati za kruh radeći i dalje u školi? Smije li svećenik pedofil imati mogućnost bilo kakvog doticaja s djecom? Odgovori na ta pitanja, dakako, nisu jednostavna ni jednoznačna, ali su legitimna, pogotovo u današnje vrijeme kada pedofilija lakše pronalazi žrtve uslijed sveopće digitalizacije, društvenih mreža i svih rizika i opasnosti koje idu s tehnološkim razvojem.
Može li registar pedofila pomoći u kontroli i prevenciji seksualnih prijestupa? Je li bitnije da se time krše prava onih koji su se ogriješili o zakon, ali u međuvremenu svoju kaznu odslužili ili “rehabilitirali”, ili je pak (naj)važnije zaštititi maloljetnike od te pošasti koja ostavlja trajne ožiljke na psihi čovjeka!?
Krajem prošle godine Fegeracija Bosne i Hercegovine usvojila je zakon u uvođenju registra pedofila, a ta je tema naročito uzburkala javnost susjedne države kada se otkrilo da je poznati glumac Moamer Kasumović pedofilski zlostavljao jednog maloljetnog dječaka. Kasumović se, zamislite, izvukao od zatvorske kazne na način da je platio kaznu od 36 tisuća maraka.
SAD, primjerice, imaju javni registar seksualnih prijestupnika. Tzv. Meganin zakon (Megan’s Law) traži od osuđenika za pedofiliju da kontaktiraju lokalnu policiju ako promijene adresu boravka ili zaposlenje nakon puštanja iz zatvora. Koliko je informacija dostupno o pedofilu zavisi od savezne države, ali njihova imena su javna.
U Italiji je uveden Nacionalni dan borbe protiv pedofilije i dječje pornografije s ciljem da se javnost što više i efikasnije senzibilizira u prepoznavanju i preveniranju ove pošasti.
U Hrvatskoj postoji registar pedofila od 2012. godine i do kraja prošle godine u njemu je bilo upisano više od 1.600. Ali registar nije javan nego se podaci iz njega mogu dobiti na temelju zakononm predviđenog postupka – zahtjeva pojedinca ili pravne osobe i to pod posebnim uvjetima.
Naravno, nismo mi taj koji će reći treba li uvesti javni registar pedofila ili ne, ali je činjenica da ukoliko društvo ne poduzme odlučne korake u borbi protiv takvih pojedinaca koji su među nama – nemojmo se onda svaki put zgražati i šokirati kada neki “uglednik” završi na optuženičkoj klupi za ovakve zločine prema djeci. Nego se upitajmo: a gdje smo mi bili i što smo učinili da se to ne dogodi?