DA, SUTRA JE NJIHOV DAN Z-z-znaš li kako je to kad želiš samo reći ‘dobar dan’, a ljudi već kolutaju očima?

Zadar, rani listopadski dan, sunce još uvijek odolijeva jeseni. Makar i poluskriven oblacima. Kao da se srami nečega. A ne treba. Na Kalelargi, među turistima koji traže zadnji sladoled sezone i domaćima koji žure svojim rutinama, stoji Ivan. Ima 26 godina, nosi običnu crnu majicu, ruksak na leđima i lagani osmijeh koji sve ne otkriva. Kad ga upitate za smjer, odgovori. Ponekad brzo, ponekad zastane, ne zato što ne zna kamo vas uputiti, nego zato što – muca.

– Z-z-z-zapadno… kraj… k-k-kod Male p-p-p… pošte – kaže uz veliki trud koji ne vidi svatko, ali ga osjeća onaj tko ga sluša. Ivan – odličan student novinarstva – muca otkad za sebe zna. Ne svaki dan isto, ne u svakom razgovoru jednako. Nekad prođe gotovo neprimjetno, a nekad postane zid. Ne samo između njega i riječi, nego i između njega i drugih ljudi s kojima inače rado komunicira.

Sutra je 22. listopada, Međunarodni dan svjesnosti o mucanju – dan kada se podsjećamo da svijet nije napravljen samo za one koji govore tečno, brzo, samouvjereno i glasno. Dan kada se pokušava razbiti tišina, ali i buka koja do kraja zna biti gora od tišine – ona ispunjena smijehom, nervozom, podsmijehom, predrasudama.

U svijetu više od 70 milijuna ljudi muca. U Hrvatskoj, nekoliko tisuća. U Zadru, sasvim sigurno – više od nekoliko desetaka. Ali koliko ih zaista čujemo? I još važnije, koliko ih zaista slušamo? Imamo li strpljenja, razumijevanja…

Mucanje nije šala, nije prolazna nespretnost, nije stvar inteligencije ni hrabrosti. To je govorni poremećaj koji utječe na svakodnevni život – na to hoćeš li podignuti telefon, odgovoriti na pitanje na satu, naručiti kavu, otići na razgovor za posao, reći “volim te” bez straha da će ti riječ zapeti u grlu. Neki ljudi cijeli život traže načine kako sakriti mucanje, drugi se s njim bore otvoreno, a treći tek uče da ne moraju ni jedno ni drugo, svima treba naša podrška.I zato je ovaj dan važan – jer podsjeća da nečije riječi vrijede jednako, bile one izgovorene sporo, s pauzama, ponavljanjima, nesigurnim slogovima.

Podsjeća da nije samo do onih koji mucaju da se “isprave”, nego i do društva da se  promijeni – da nauči čekati, slušati, podržati, ne smijati se, ne prekidati, ne dovršavati tuđe rečenice u pola rečenica.

Ivan kaže da se najgore osjeća kad ga ljudi pogledaju s nestrpljenjem. Ili kad ga prekinu s “ajde, pusti, znam što si htio reći.” A zapravo nije stvar u tome što je htio reći. Stvar je u tome da je to htio reći sam.

– Ljudi m-m-misle da sam… n-n-nervozan, da n-n-ne znam – priča.

– Ali ja s-s-samo trebam malo više vremena. T-t-to je sve što t-t-rebam…

I zaista, nije problem u mucanju. Problem je kad ne damo jedni drugima vremena. Kad zaboravimo da svi imamo neku riječ koja nam zapinje – samo što se kod nekih čuje naglas.

Sutra je Međunarodni dan svjesnosti o mucanju. Možda je vrijeme da ga ne obilježimo samo objavama, već i šutnjom – onom koja sluša, a ne osuđuje, ne zadirkuje, ne ubrzava, ne prekida.

Ivan će, kao i svaki dan, vjerojatno proći Kalelargom. Možda ga nećete prepoznati. Ali ako vam se obrati – saslušajte ga. Sve što želi reći, vrijedi onoliko koliko i riječi bilo koga od nas. Samo treba koji trenutak, dva.

I malo više razumijevanja. (PL)

******************************************************

I danas se potpisniku redaka nerijetko događaju iznenadni i baš ničim izazvani neugodni prekidi u govoru praćeni nerijetko učestalim treptanjem očiju, drhtanjem usana i čeljusti ili drugim neobičnim oblicima ponašanja. E, da. No, ipak, na sreću, ni približno stresno kao trauma iz školskih dana. Koliko je samo negativnih ili slabijih ocjena palo zbog stida i srama da se u strahu podsmijeha i ismijavanja vršnjaka na upit nastavnika nabrzaka odreknete izgovora znanoga odgovora. Tako slično uostalom nekako otttprilike ide pppriča svakog 40. stanovnika RH. Posljednja statistička istraživanja kazuju da u našoj zemlji problema s mucanjem ima blizu 100.000 osoba.

***************************************

TEŠKA MUKA…

Mucanje je poremećaj fluentosti govora u kojem je govor prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem govornih zvukova, slogova ili riječi, ili osoba ne može početi govoriti riječ, a govornu nefluentnost može pratiti učestalo treptanje očiju i drhtanje usana. Također i pokreti ramenima ili glavom, ubrzan puls, crvenilo, znojenje, širenje zjenica, povećana napetost mišića usana, jezika ili lica, ali i drugi neobični oblici ponašanja koje dok teškom mukom pokušava govoriti radi osoba koja muca.

– Ono se može javiti u svim životnim dobima, ali najčešće između 2. i 5. godine kada se odvija intenzivan govorni razvoj i prelazak na kompleksnije govorne forme, tzv. razvojno mucanje, u periodu polaska u školu i adaptacije na novu i provokativnu sredinu koja traži potvrđivanje ličnosti i stjecanje novog socijalnog statusa. Isto tako i za puberteta kod burnih psiholoških i bioloških promjena.

******************************************************

POZNATA IMENA

Mnogo je poznatih osoba koje su mucale, najčešće posvuda spominjan je slavni antički govornik Demosten, njegovi biografi tvrde da je poteškoće otklanjao na način da je govore vježbao – vičući ili držeći šljunak u ustima.

I među suvremenicima ima puno onih koji su postali uspješni u javnom životu nakon što su prevladali mucanje, a posebno znani su – Winston Churchill, Charles Darwin, Marilyn Monroe, Bruce Willis, Jimmy Stewart, Tiger Wods, Shaquile O’Neal i Nicole Kidman. U Hrvatskoj su to Gibonni, Darko Rundek, Ivo Karlović, Slaven Bilić, Dino Rađa…