DOKAD ĆEMO SE LAGATI? Otkrivamo je li Zadar grad košarke ili nogometna sredina koja samu sebe uništava!

U Zadru ništa ne prolazi bez vječnih podjela. I dok se svijet divi našim nogometnim genijalcima, mi se i dalje u dvorani svađamo oko toga tko je promašio zicer, a u kafićima brojimo koliko je već Skupština Nogometnog saveza Zadarske županije (NSZŽ) propalo. Pravo pitanje koje se provlači kroz sportske kuloare glasi: gubi li košarka primat pred nogometom ili je nogomet sam sebe zagušio u papirima?

Povijest nas uči jednom, košarka je ovdje religija. Od Jazina do Višnjika, taj narančasti balun odredio je karakter grada. Izreka o Bogu, čoviku i košarci nije samo floskula, to je identitet. Čak i kad je KK Zadar u financijskim škripcima, dvorana diše s klubom. To je ona emocija koju je teško opisati nekom tko nije osjetio huk s tribina.

S druge strane, činjenice su neumoljive. Ako gledamo po “proizvodima” koje smo izbacili na svjetsku scenu, Zadar je nogometni gigant. Imati Zlatnu kopačku, Zlatnu loptu i igrače velemajstore u reprezentaciji koji su pokorili planet, uspjeh je kojim se malo tko u svijetu može pohvaliti. No, tu dolazimo do onog gorkog, zadarskog “ali”.

Dok Zadrani uspješno igraju u Europi, nogomet proživljava agoniju koja ne priliči gradu takvog renomea. Stanje u zadarskom nogometu jest, najblaže rečeno, nezadovoljavajuće. HNK Zadar, danas tavori u amaterskom četvrtom rangu natjecanja, srce nas boli kada se sjetimo 1. HNL i vremena kada je NK Zadar punio igralište Stanovi.

Umjesto o taktikama i pojačanjima, češće čitamo o sapunicama u NSZŽ. Postali smo poznati po maratonskim, a uzaludnim skupštinama, internim svađama, žalbama, polemikama i pravnim nadmetanjima, pa i podmetanjima koja kao da nemaju kraja. S druge strane nogometna infrastruktura stagnira, a klubovi gube korak s ostatkom Hrvatske.

Pa, tko smo onda mi?

Zadar je grad sportskog fenomena, ali i grad propuštenih prilika. Mi smo grad košarke po mentalitetu i navijačima, ali i grad nogometa po svjetskoj slavi i nepresušnom vrelu talenta koju ne znamo kapitalizirati kod kuće. Sve dok su nam skupštine zanimljivije od utakmica, a četvrta liga realnost, teško ćemo uvjeriti ikoga da je nogometni Zadar ozdravio.

Na kraju dana, tražiti pobjednika u dvoboju košarke i nogometa u Zadru zapravo je uzaludan posao. To je kao da tražite od roditelja da izabere draže dijete. Košarka je bila i ostala naša prva ljubav, onaj prkosni identitet koji nas definira kad god pređemo most.

S druge strane, nogomet je naša najveća svjetska legitimacija, dokaz da iz zadarskog krša i prašine Stanova mogu izrasti globalni kraljevi. No, da bi Zadar istinski bio “grad sporta”, a ne samo “grad talenata”, vrijeme je da se prestanemo zadovoljavati mrvicama.

Košarka ne smije živjeti samo na staroj slavi i proračunskim infuzijama, a nogomet se mora izvući iz blata četvrte lige i besmislenih skupštinskih prepucavanja kako bi se proglasio predsjednik NSZŽ. Napokon je predsjednik izabran, on se zove Gašpar Begonja, ali visi u zraku hoće li nakon najavljenih žalbi biti i potvrđen od nadležnih institucija. I što ako ne bude potvrđen? E, onda kreće stara priča i nova epizoda “meksičke telenovele apsurda i lake šetnje”, koja već po redu?

Zadar zaslužuje pune dvorane i moderni nogometni stadion, zaslužuje upravljačku viziju koja je barem upola ravna talentu tih istih zadarskih uspješnih nogometnih čarobnjaka. Dok god se energija troši na interne svađe po Skupštinama, gubimo svi, i oni pod košem i oni na travnjaku.

Jer, bez obzira na to udara li lopta o parket ili se kotrlja zelenim travnjakom, srce ovog grada kuca isto. Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku, ali je isto tako Zadar nogometu dao dušu. Na nama je da tu dušu ne prodamo u besmislenim polemikama, vikom i dobacivanjem na razini benkovačkog sajma po vječitim Skupštinama, već da zadarski nogomet vratimo tamo gdje pripada, u sam vrh hrvatskog sporta.