Najveća nepravda prema današnjem Tornadu Zadar i mlađim navijačima leži u tome što ih društvo prelagano lijepi etiketom huliganizma. Kad se upali baklja ili kad se s tribina začuje žestoko hukanje, dežurni kritičari iz fotelja brzo će otpisati cijelu jednu generaciju. Ali ti isti kritičari zaboravljaju, ili namjerno prešućuju, tko prvi skače na noge kad gradu i domovini stvarno zagusti.
Zadarska dica, ta ista koja u dvorani ostavljaju grla i dlanove, prva su u redovima kad treba pokazati ljudskost!
Pamti se dobro, i pamtit će se, kako ovi momci iz Tornada bez razmišljanja sjedaju u aute i kombije i kreću prema požarištima diljem Dalmacije, noseći se s vatrenom stihijom rame uz rame s vatrogascima. Kad su potresi rušili domove, kad su poplave potapale sela, ta navodna “problematična mladež” organizirala je akcije na zadarskim ulicama, tovarila šlepere pomoći i odlazila na teren raditi najteže fizičke poslove po zimi i kiši.
Bez reflektora, bez kamera i bez želje za pljeskom. Za to im nitko nije napisao pohvalnicu, a zaslužili su jedno veliko i iskreno: momci, svaka čast!
Stariji navijači gledaju mlađe kroz medijsku sliku, često vide samo bunt i nemir koji im ne dopušta da uživaju u igri na onaj stari, gospodski način. Mlađi, s druge strane, gledaju prazna mjesta u Krešinom domu i zamjeraju starijima što su digli ruke od Kluba onda kad mu je financijski i rezultatski najteže.
Dok god na Višnjiku grmi pjesma, pa makar i drukčijim ritmom nego nekad, Zadar je živ. Ali Klub će biti uistinu onaj stari tek onda kad se ta dva svijeta ponovno prepoznaju. Kad stariji shvate da ispod crnih majica i navijačkog inata kuca veliko, solidarno zadarsko srce koje skače u požarište za svog čovjeka, a kad mlađi uvaže nostalgiju onih koji su u Jazinama ostavili mladost, i kojima se više ne da odlaziti na utakmice poluamaterskog Prvenstva Hrvatske, kao i na susrete ABA lige gdje se Zadar bori za ostanak.
Stariji zadarski navijači nisu trebali vođu navijanja da mu kaže kada treba ustati. Cijela bi se dvorana, od djeteta do starca s kapom na glavi sinkronizirano dignula na noge na samu naznaku dobre obrane. Sudac je gubio tlo pod nogama od samog huka, a protivnički igrači su priznavali da im se u Zadru odsijecaju noge. To je bilo gospodsko, a opet divlje navijanje, pjevalo se iz duše, psovalo se iz muke, ali se iznad svega cijenio vic u igri, zadarski dišpet i domaći igrač na terenu.
Danas ti ljudi uglavnom sjede kući…
S druge strane ,na tribinama dvorane “Krešimir Ćosić” stoji neka nova mladost. Današnji navijač KK Zadar predvođen Tornadom, vodi neku svoju, drukčiju bitku. Oni su odrasli u vremenu financijskih kriza, političkih prepucavanja oko Uprave i polupraznih tribina na “manjim” utakmicama.
Pa ipak, ta djeca i dalje dolaze. Njihovo je navijanje organiziranije, glasnije u smislu bubnjeva i koreografija, obojeno modernim ultras mentalitetom u crnim majicama. Oni ne traže nužno romantiku, već otpor. Za njih je odlazak na utakmicu čin vjernosti gradu i inat sustavu koji je od sporta napravio hladan biznis.
Najveća tragedija današnjeg zadarskog navijanja nije u tome što su se vremena promijenila, nego što su se ta dva svijeta prestala razumjeti. Stariji gledaju mlađe i vide samo baklje, kazne, buku i vrijeđanja, koja im ne dopušta da uživaju u igri. Mlađi gledaju prazna mjesta na tribinama i zamjeraju starim navijačima što su digli ruke od Kluba, onda kad mu je najteže. A znaju kritizirati…
A istina je, kao i uvijek, negdje na sredini, plavo-bijele boje.
Zdravi i veseli bili!
