U politici je percepcija najmoćnije oružje. Možeš biti na vlasti i stvoriti značajne socijalne, gospodarske i druge rezultate, ali ako su oni nedovoljno vidljivi, nejasno mjerljivi i ne ostave opipljiv učinak na život pojedinaca – sav trud i učinak malo će ikome značiti. A ako još u tom istom razdoblju napraviš nekoliko “kikseva” kojima iskompromitiraš svoja obećanja i poruke, budi siguran da ćeš najviše, a možda i samo po tome ostati upamćen u kolektivnom sjećanju svojih sugrađamna ili svoga naroda (tko iz “poučka Sanader” nije ništa naučio, taj i neće).
Branko Dukić je ušao u politiku prije osam godina kao mlad, čist, perspektivan i nasmijani gradonačelnik Zadra. Odradio je dva mandata, osam godina bio na čelu grada. Nema onoga tko se ne sjeća i tko se još dugo neće sjećati njegovih zapošljavanja prijatelja i kumova, besprizornih bakanalija u New Yorku na račun Turističke zajednice grada koju je vodio njegov prijatelj, suspektnih kupovanja umjetničkih djela plaćenih javnim novcem, itd. Te su činjenice toliko duboko obilježile njegov mandat i politički habitus da ih se dovoljno samo prosjetiti, staviti na kup i reći ono što mnogi misle i govore: Bio je loš, možda i najgori gradonačelnik u povijesti Zadra.
Takva je tvrdnja možda preuveličana, možda nekorektna, možda zlobna – ali je to percecija koja proizlazi iz činjenica, a takve činjenice, htjeli – ne htjeli, trajno i snažno oblikuju sjećanje javnosti na njih i njihovu vladavinu.
Je li Šime Erlić iz ove zakonitosti političkog života nešto naučio? Ili je i on jedan od onih koji je uvjeren kako se to njemu neće ili ne može dogoditi?
A ne da može i hoće, nego mu se već događa. Branku Dukiću je trebalo dva mandata da ga javnost (opravdano!) skenira kao političara koji je na vlasti beskrupulozno spreman pomoći svojim prijateljima i/ili kumovima. Šime Erlić je takav imidž stvorio u samo nekoliko mjeseci. Još u kampanji i na početku mandata krenuo je silovito s paradigmom o transparentnosti obećavši kako nema više zapošljavanja preko veze. Njegova sladunjava bajka o transparentnosti već u startu pretvorila se u surovu basnu. Cijeli igrokaz s navodnim promatračima čime su se Erlić i njegov marketinški tim ozbiljno pokušali poigrati s inteligencijom javnosti, pretvorio ih je u političke klaunove vlastite predstave. Jer, kada na pozicije u njegovoj administraciji dolaze osobe za koje još i prije svršetka natječajnog postupka “cijeli grad” zna tko će to biti, kada se zapošljavaju oni koji su se prije samo par mjeseci grlili s njim u kamopanji i bili dio te kampanje – na temelju čega Erlić misli da je on drugačiji od Dukića? Razlika između njega i Dukića po tom pitanju je samo u tome što je Dukiću do takve percepcije trebalo nekoliko godina, a Erliću tek nekoliko mjeseci.
Može se Erlić (i oni oko njega) nogama i rukama boriti protiv takve percepcije, ali ona se ne stvara i ne nestaje nečijom željom niti nečijom voljom.
Svaka slatkorječivost, ružičaste poruke i baloni optimizma koji se puštaju s Narodnog trga ispušu se već kod mosta ako nisu potkrijepljeni vjerodostojnošću onih koji stoje iza svojih obećanja.
Ne možeš se hvalisati kako si umirovljenicima ispod 470 eura mirovine dao trajnu naknadu od 30 do 60 eura, a onda povećati cijenu vode za 20 posto, ne možeš povećati cijenu čistoće i dizati plaće službenicima, a sebi na 4.000 eura mjesečno. Što od toga imaju građani? To da ćemo, osim skuplje vode i čistoće, u Novu godinu ući i sa znatno skupljim gradonačelnikom.
A hoće li Šime Erlić za svoje građane biti produktivniji i korisniji onoliko koliko je sebi podigao plaću – to ćemo tek vidjeti. Daj Bože, da se to ostvari.
Sretan Vam Božić i Nova godina!