NOVA KNJIGA Prof. Mira Klarin: Odrastanje je vertikala: Djetinjstvo i rana mladost prate nas do kraja života

Nedavno je na Sveučilištu u Zadru predstavljena knjiga “Odrastanje u psihosocijalnom prostoru – izazovi i suvremeni trendovi”, a sam naslov jasno ukazuje da je riječ o aktualnoj temi koja se sadržajem i društvenom relevantnošću tiče ne samo djece i mladih nego i njihovih roditelja kojima nije jednostavno nositi se sa svim rizicima i problemima u procesu sazrijevanja nihove djece u današnjem dinamičnom svijetu. Kao što je na predstavljanju naglasio prorektor prof. dr. sc. Zvjezdan Penezić, riječ je o knjizi koja postavlja pitanja koja se tiču svih nas, jer smo svi nekada bili djeca, a danas su mnogi od nas roditelji.

Glavna autorica knjige je prof.dr.sc. Mira Klarin s Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru, koja je 2000. godine doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s naslovom disertacije “Odnosi s vršnjacima kao prediktori različitih aspekata prilagodbe u školi”. Mira Klarin je ovo vrijedno izdanje iznjedrila sa svojim suradnicima Slavicom Šimić i Mašom Atlagić.

Tim povodom razgovarali smo s profesoricom o nekim izazovima s kojima se susreće svaki suvremeni roditelj zajedno sa svojom djecom prateći ih na putu njihova odrastanja.

Profesorice Klarin, možete li nam ukratko predstaviti novu knjigu, o čemu ona govori?

Tema je kontekst u kojem se danas događa razvoj, u kojem nastaje potencijal za kasniji životni vijek, za sve ono što nas čeka u životu. Kroz knjigu se proteže važnost ovog najranijeg razdoblja života, pa i mladenaštva, dakle, djetinjstva i mladenaštva kao razdoblja koja imaju formativnu ulogu, gdje se oblikuju određeni obrasci pomoću kojih mi doživljavamo svijet oko nas, a onda u skladu s tim i reagiramo. Ti su obrasci jako važni i čine ustvari podlogu svega onog što nas u životu čeka.

Kad govorite o tom formativnom razdoblju, što bismo kao roditelji trebali znati da je najvažnije kod odrastanja djece npr. u najranijem djetinjstvu, u prve tri godine života, a što recimo kasnije, npr. kad dolaze izazovi puberteta i sl.?

Važno je znati da je cijeli životni vijek, uključujući i djetinstvo i mladenaštvo, jedna vertikala, jedan razvojni proces koji teče, tako da će u ovisnosti o iskustvima u prethodnoj razvojnoj fazi ovisiti kako će, na primjer, mlada osoba doživjeti i proživjeti pubertet i adolesenciju. Dakle, ne možemo izolirano promatrati životna razdoblja u tom procesu.

Spomenuli ste djetinstvo, prve tri godine i tako dalje. Neuroznanost je danas jako razvijena, imamo metode, načine kako pratimo što se događa od samog početka, još u prenatalnom razvojnom razdoblju, koje također ne smijemo preskočiti kada sagledavamo ukupan razvojni proces. U prenatalnom razvojnom razdoblju mozak se najintenzivnije razvija. Ako samo malo pogledamo opću anatomiju, u prenatalnoj fazi glava čini 50 posto u odnosu na druge dijelove tijela, a nakon poroda se ta proporcija smanjuje.

Dakle, ono što znamo danas, a to studentima i studenticama pokušavam osvijestiti, koliko je važno da se taj životni period prođe sa što manje intenzivnih stresova, iako stres potpuno ne možemo izbjeći jer je sastavni dio našeg života.

Danas su jako podignuta očekivanja od djece: već u vrtićkoj dobi se očekuje da čitaju i pišu, a nekad su se slova učila u prvom razredu. Trebaju li roditelji forsirati djecu prema tom standardu ili bi mogli biti malo ležerniji glede tih očekivanja od djece i ne opterećivati se s pitanjem: Je li moje dijete uopće intelektualno zrelo za školu jer još ne zna cijelu abecedu?

Ja tim roditeljima kažem, ne brinite, ne trebate forsirati.  Ako djete ne pokaže interes za učenje, nemojte ga prisiljavati.  Da se vratim opet na famozni mozak. U ranijim godinama, naš razvoj i naša postignuća u većoj mjeri ovise o zrelosti mozga. A kasnije, npr. u mojoj dobi, o učenju, radu, trudu, dakle više o okolinskom efektu.  Slažem se da su očekivanja dignuta previsoko, kako od sustava tako onda i od roditelja. Djeca su danas prebukirana različitim aktivnostima. Umjesto optimalne, vrlo često imamo pretjeranu stimulaciju djece, a to nam posljedično oduzima vrijeme koje trebamo mi provoditi s djecom. Njima je u tom periodu života najvažnija prisutnost roditelja, interakcija s bliskim osobama. U tom razvojnom periodu djeteta puno je važnije to nego npr. naučiti engleski jezik. Sasvim je prirodno da dijete bude u interakciji, da ima temeljni osjećaj sigurnosti, zaštićenosti, a što je onda baza za daljnje učenje.

Griješe li tu roditelji? 

Ja bih rekla da u današnje vrijeme, koliko god govorimo o emocijama, bliskosti, odanosti, ipak stavljamo veći naglasak na ovaj intelektualni dio. A puno govorimo o emocijama, o važnosti emocionalne inteligencije, svega onog što nas u stvari oprema i pruža nam alate za nošenje sa životom. Sustav veliki naglasak stavlja na kognitivno, na intelektualno, na postignuća u tom smislu pa imamo jedan debalans, mislim da to nije sretna opcija.

Velik je debalans i po pitanju korištenja digitalnih sadržaja, kako kod djece, još više kod adolescenata. Puno djece zog pretjerane izloženosti mobitelima ili tabletima imaju logopedske probleme, slabiju motoriku… Ne možemo ih kao roditelji “cijepiti” od toga, ali kako naći mjeru…?

Ja bih uvijek rekla roditeljima: budite što više s djecom vani, neka se djeca igraju, neka se druže sa svojim vršnjacima, pa neka ulaze ponekad i u različite neizbježne nevolje, situacije u kojima moraju pronaći neko rješenje, da se približe s vršnjacima, da riješe neku konfliktnu situaciju sa svojim prijateljima, prijateljicama. To je izuzetno važno, osobito u ranoj dobi.

Recimo, pandemija nam je donijela jednu sasvim novu situaciju s kojom se suočilo ljudsko društvo uopće. Istraživanja su pokazala da su i mala djeca su u toj situaciji, na pitanje “što vam je najviše nedostajalo kad ste bili u kući” – odgovorili: moji prijatelji. Djeci je taj aspekt života važan – druženje, komunikacija. Dakle, budite sa svojom djecom na igralištu, ispred svojih kuća ako imate uvjeta. Nažalost, svjesni smo da te uvjete nemaju svi roditelji, jer ako živite u zgradi, npr. na 4. katu, nemate dvorišta, nema igrališta za djecu, nema zelenog parka… Ali, jednostavno, moramo biti uporni, poglavito u tih par godina ranog života, jer to doprinosi zdravoj adolescenciji.

Izloženost digitalnim sadržajima ima posebno snažan utjecaj na psihičko sazrijevanje u pubertetskoj dobi. Digitalni svijet nameće im standarde, očekivanja – kakve patike moraš imati da bi bio “in”, kako se odijevati, koje trendove slijediti, kakav sustav moralnih vrijednosti prihvatiti…? To je golemi pritisak na njih, kako im pomoći da ne podlegnu, da ne pate ako ne mogu slijediti te nametnute forme?

Bazično pitanje koje se tu nameće je: Što našoj djeci nudi taj digitalni svijet? Nudi mu iluziju, fikciju života. A koliko mi možemo ostvariti tu fikciju sami – pitanje je na koje odgovor znamo svi. Ne možemo. To je jedna medijska fikcija života, nešto nestvarno i nedostižno. Međutim, ja se vraćam na početne postavke ljudske prirode. Svi mi imamo potrebu pripadati, biti viđeni, potrebu da ostvarimo kontakt i bliskost. To je ljudska priroda, mi smo socijalna bića. I to mladi pokušavaju preko društvenih mreža, gdje s jedne strane imaš puno prijatelja ili pratitelja, ali s druge strane nemaš povezanost. I što je veća razlika između mog doživljaja same sebe kao nevrijedne, ili nedovoljno vrijedne osobe za neko veće postignuće koje mi, primjerice, pokazuje neki influencer kao sliku ideala, javlja se patologija.

No, ukoliko djete u ovim ranim fazama života izgradi doživljaj sebe kao nekoga tko je vrijedan, tko vrijedi i tko je zaslužio ljubav i pažnju, to dijete neće biti pod tolikim pritiskom medija i svega što se događa u tom svijetu mašte, iluzije. Uvijek naglašavam tu vertikalu, taj proces sazrijevanja i odrastanja u kojem u svako novo razdoblje ulazimo s “teretom” iz prethodnih životnih faza.

Sve više svjedočimo i porastu nasilja, vrijeđanja, omalovažavanja među mladom generacijom. Čak se snimaju scene fizičkog zlostavljanja vršnjaka i prikazuju na društvenim mrežama. Koliko su društvene mreže kumovale tome i jesmo li se mi kao društvo na neki način pomirili s time da je ta manifestacija nasilja – fizičkog i verbalnog – postala dio naše svakodnevice?

Čini se, nažalost, da jesmo. Ali moramo biti svjesni odgovornosti da mi djeci, mladima pokazujemo kako se treba ponašati, mi smo ti modeli ponašanja koje oni slijede…

Zaboravio sam dodati da u javnoj sferi fenomenu nasilja, verbalnog, izdašno doprinose i političari, slažete li se?

Svakako, slažem se. Danas je daleko teže biti roditelj jer su izvanškolski i izvanobiteljski čimbenici socijalizacije daleko utjecajniji i snažniji nego ikada. Nekad je roditelj imao podršku svojih roditelja, teta i stričeva, susjeda… pa bi susjed rekao:  znaš, vidio sam ti maloga da puši tamo iza onog kantuna, pa bi mama i tata odmah reagirali. Danas ako to kažemo, postoji mogućnost da naiđemo na reakciju tipa: što se ti diraš u moju obitelj, moj sin nije takav… Dakle, cijeli sustav je postao takav da pogoduje ovome što ste konstatirali u svome pitanju – agresiji, nasilju…

Čini se da što više “stišćete” djecu i što se više javno govori o tome, agresija kao da sve više cvjeta. Kako se može efikasnije utjecati na suzbijanje tog fenomena?

Ja znam koristiti jednu zanimljivu sliku koju često spomenem i studentima. Zamislite da imamo čašu koju punimo do vrha. E sad, koliko u toj čaši ima roditelja, a koliko u njoj ostane prostora za one druge? Ako u toj čaši ima dovoljno roditelja, manje će prostora ostati za utjecaj medija, vršnjaka, pritisaka, konformizma, pušenja, droga… Djeca naravno imaju temeljnu potrebu da pripadaju, potrebu za ljubavlju – i pitanje je tko će u toj čaši zauzeti više prostora za te djetetove potrebe, na koji način će se sve to odvijati. Jer, dijete još nema tu razinu zrelosti da bi bilo kritično u prosuđivanju, još nema izgrađene zrele kriterije.

U mladenaštvu npr. taj doživljaj sebe je još fragmentiran i slab, još nije osviješteno ono: ja znam što želim, što hoću, ja znam tko sam. Zato su u toj fazi podložniji vanjskim utjecajima, tu je utjecaj okoline značajan.

Profesorice, evo sada se još jednom vratimo na knjigu “Odrastanje u psihosocijalnom prostoru – izazovi i suvremeni trendovi” koju ste Vi i Vaše suradnice predstavile nedavno javnosti. Što u njoj možemo naći, u čemu je njezina aktualnost?

Knjiga je znanstvena monografija, utemeljena na znanstvenim istraživanjima, a pokriva najrelevantnija okruženja u kojima dijete i mlada osoba raste i razvija se, s jednom perspektivom cjeloživotnog razvoja, s perspektivom da im resursi koje stječu kroz taj proces služe do starosti. Ne možemo izolirati starost od djetinjstva, to je jedna vertikala koju ne možemo prekinuti ili izolirati njezine dijelove.

Na početku knjige dajem prikaz osuvremenjenih teorija koje nam pomažu razumjeti razvoj u kontekstu današnjeg vremena. Potom govorimo o obitelji koja je doživjela promjenu, koja je danas vrlo slabe strukture pri čemu je naglasak u tom polglavlju na osjećaju narušene sigurnosti kod djece i mladih uslijed raspada obiteljskog sustava.

Zatim u monografiji govorimo o vršnjačkom kontekstu koji je izuzetno važan jer dijete uči od roditelja, ali i uči specifične situacije i stječe posebne kompetencije i iskustva u vršnjačkim interakcijama.

Potom je u fokusu školski sustav – kako škola danas funkcionira, kako kvaliteta školske klime doprinosi osjećaju sigurnosti i razvoju djece i mladih.

U monografiji smo otvorili i temu uloge i utjecaja medija na sve ove aspekte. Kako mediji djeluju na oblikovanje obitelji. Npr. zašto je dijete toliko na mobitelu? Pa zato što je i roditelj često na mobitelu. Dakle, mediji i društvene mreže utječu i na kvalitetu partnerstva, što se dakako reflektira i na djecu i mlade. Nadalje, što se kroz vršnjačke odnose događa u digitalnom svijetu, npr. kada mlada osoba postavi sliku ili komentar koji u sekundi vidi na tisuće soba, a što je podloga za veliki broj komentara, zlostavljanja i svakojakih nepoželjnih situacija, ponekad i dramatičnih.

Kako se danas škola nosi s tim izazovima digitalnog svijeta i kako te alate koristi u obrazovne svrhe? Naravno, treba naglasiti da digitalni mediji nisu po sebi nešto loše, ali trebamo znati kako ih koristiti, a nažalost uvijek postoji mogućnost zlouporabe.

Zadnje poglavlje je posvećeno kulturi – kako različite kulture uspostavljaju norme i kriterije prema kojima se kreiraju odgojni sadržaji, Na koncu, živimo u vremenu miješanih kultura. Npr, važno je pitanje koliko dugo osoba koja dođe u neku drugu kulturu, koliko generacija ona nosi pečat svoje kulture, a nosi ga jako dugo.

Mi smo kao hrvatsko društvo još na samom početku tog fenomena, ali dobivamo američke podatke, npr. što se dogodilo s Kinezima i Japancima koji žive u Americi. Pokazalo se, recimo, u vrijeme pandemije da se Amerikanci glede normi ponašanja, npr. nošenja maski, ponašaju različito od pripadnika istočnih kultura bez obzira što ovi tu žive dugo vremena.

Nastojali smo obuhvatiti u monografiji različite teme i aspekte koji su aktualni u kontekstu odrastanja u suvremenom okruženju, ali kroz cijeli sadržaj naglasak je na važnosti odnosa, jer mi se kao pojedinci uvijek ogledamo o drugoga, živimo s drugim, društvena smo bića, a naš mozak je i socijalni organ.