Dugo smo u ovoj jeseni imali lijepe, sunčane, burne (burine) dane. A sad nas je posjetila ona druga, ne baš draga nam, sumorna jesen.
Sve više
u jesen
unesen
u kiše.
I u bolesno jugo – trebalo bi dodati ovim kultnim Cesarićevim stihovima. Izluđuje nas, čini drugačijim ljudima, samim sebi neprepoznatljivima. Nisu li stari Dubrovčani, vodedeći računa i znajući kako jugo utječe na ljudski mozak i raspoloženje, sjednice Senata odgađali za vedrija vremena. Nisu li u Andrićevoj Avliji, po meni najboljem njegovom književnom djelu, sužnici postajali razjarene zvijeri izluđeni utjecajem juga.
Jugo, jugo… Gdje je ona naša lipa zdrava bura?. “Dršću stare dvokatnice, bura, bura, bura, bura”. Pita se to čak i snuždeni i osamljeni Špiro Brusina na Rivi, pobijelio od soli, mokar od valova i izluđen jugom. Kroz grad gotovo pusto, a onih nekoliko prolaznika svi nekako klimaju, skupljeni, ljuti. Susretnem dobrog susjeda Mirka, koji se uvijek kratko, ali lijepo javi, a on prođe pored mene spuštene glave i ne ide onim svojim čilim korakom, nego se vuče. E jugo, jugo! Žena mi kaže da je danas ostavim na miru. Ima migrenu. Ne može iz kuće, ne može ni ručak napraviti, pa neka se snađem. Čak je i Nebojša odustao od svoje svakodnevne terapije hodanja. Samo mu se spava. Ne može rečenicu osmišljenu napisati, a zna se kako piše. Jugo, jugo! Šenola jutros nema u svakodnevnoj štaciji – A’mareu. Zar je i na njega, nesalomljivog, bacilo svoje bolesne pipke? A kako je sa mnom? Ka i s drugima, a tražim utjehu i zaborav u pisanju. Što mi je drugo preostalo? Pa evo napisah i ovu neosmišljenu crticu. A vi je nemojte čitati. Bar ne, dok jugo ne ferma.
