Ovaj tjedan sam se htio dotaći ove teme jer sam primijetio kako se teško ljudi nose s prekidom veze, većinom dugogodišnje. Iako se većina ljudi grozi te činjenice i teško se suočavaju s time, postoje stvari koje mogu olakšati taj period, a čak u nekim slučajevima dovesti i do životnih promjena.
Prekid teško pada svakome, štogod vam ljudi rekli, čime god prikrili bol i sve ostalo, teško je. Glavna pogreška koju ljudi rade nakon prekida, muškarci i žene, spol je tu nebitan, je to što uplove u tu tugu, to beznađe koje ih gura prema dnu sve više i više. E sad, kad ta tuga nastupi, neki se povuku u sebe, zatvore se u sobu, odsjeku sve komunikacije sa svijetom i ćao. To je jedan ekstrem. Drugi ekstrem počne naglo tulumariti, biti svaku noć s drugim/drugom jer to toj osobi donosi trenutnu smirenost, budući da se tu stvara lažan privid imanja nekog pored sebe. Problem je u tome što niti jedan od ovih ekstrema ne donosi dugoročnu sreću, niti približno. Jedino čemu pomažu ova dva slučaja su u konačnici bijeg od problema, bijeg od samoga sebe i strah od suočavanja sa situacijom.
U ovakvim situacijama, kao i u svakoj drugoj životnoj situaciji, potrebno je naći zlatnu sredinu. Ne povući se u sebe, ali ne bacati svoje vrijeme na bezvrijedne provode za jednu noć. Znači, nastojati uživati u društvu svojih prijatelja, nastojati uživati u svakom danu, bio on sunčan ili tmuran, ali najvažnije od svega, ponekad i uživati i u društvu samoga sebe. U ovom zadnjem dijelu rečenice počinje bitan dio.
Prijatelji ti mogu pomoći, istina, ali u konačnici, ili si sam pomogneš ili potoneš. Nitko ne može umjesto tebe neke stvari riješiti i otkloniti. I toga se ljudi boje, više od svega. Učiniti nešto sam, bez ikoga. Ali, garantiram vam, ako izdržite taj početak sami, koji podosta boli i koji zna biti težak, stvari će vam postati toliko jednostavne da ćete sami sebe iznenaditi. To se događa zato što su sve stvari zapravo jednostavne, samo ih mi ljudi imamo tendenciju što više zakomplicirati, nitko ne zna zašto, ali to je tako.
Moj savjet je da se u tome periodu samovanja posvetite nečemu drugom. Posvetite se nekom hobiju, razmišljajte, čitajte, proučavajte što god vas zanima. Ako vam neki dan bude teško, nemojte se nasilu smiješiti, neka bude teško, sutra je novi dan, novi početak. I, nakon određenog broja takvih „Li-la“ dana, počnete cijeniti ono što imate, i to baš zbog onoga što ste izgubili. Da, čudesna je to činjenica, da katkad moramo izgubiti nešto kako bismo nešto počeli cijeniti. Što znaš, možda u tom periodu pronađeš samoga sebe, saznaš tko si ti zapravo, i čemu želiš težiti.
I na kraju, ono što vam želim reći, je da se ne zatvarate i ne tonete u trenutnu tugu. Jer ona je trenutna, te takva treba i ostati. Trgnite se, ustanite se iz kreveta i nađite razlog da budete sretni, što god vas muči. Ako bolje promislite, i usporedite razloge zbog koji trebate biti sretni i zbog kojih nesretni, vidjet ćete kako razloga za sreću ima znatno više. Stoga, budite sretni i uživajte u svakom danu.
