Krajem protekle godine, u Zadar je stigla jedna vrijedna nagrada. Nagrada za dugogodišnji rad i trud koji nije prezentiran na naslovnicama, rad koji se događa mimo svjetala reflektora, ali rad toliko vijedan da ga u sebi nosi gotovo svaki Zadranin koji je osnovnoškolsko obrazovanje dovršio u gradu. Zadarski sportski pedagog prof. Milan Zekanović nagrađen je Nagradom za životno djelo na redovitoj sjednici Skupštine Hrvatskog školskog sportskog saveza.
Prof. Zekanoviću ovo je samo jedna u nizu nagrada koje je primio za svoje nesebičan rad na promociji i afirmaciji školskog sporta. Prvu nagradu primio je 1994. i to za 30 godina rada u školskom sportu, 2002. nagradila ga je Udruga pedagoga kao najuspješnijeg sportskog pedagoga, dok je 2004. bio dobitnik nagrade Franje Bučara koja se dodjeljuje kao najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj sporta u Republici Hrvatskoj.
Sve je to u našem gradu prošlo gotovo nezapaženo. Samozatajni prof. Zekanović nikad se nije volio isticati, međutim, njegov rad istaknuo ga je kao jednog od najbolji sportskih pedagoga u Hrvatskoj. Iako se u svim prilikama ističe važnost sporta i rada s djecom, kad netko to radi toliko dobro da ga prepoznaju same državne institucije, onda trebamo biti sretni da takvog pojedica imamo u našem gradu.
Profesor Zekanović kaže kako je njemu ipak bitnije da ga prepoznaju brojni građani kojima je u mladosti oplemenio život sportom kroz nastavu u školama i rad u sportskim klubovima u kojima je radio.
Kako je započeo Vaš sportski put?
Moj učitelj u Ražancu me usmjerio i rekao kako bih ja bio odličan nastvanik tjelesnog. Tada pojma nisam imao kako je to biti nastavnik, bilo je to 50- ih godina prošlog stoljeća. Poslije sam, u teškim uvjetima pohađao školu u Zadru, bavio sam se atletikom i na mostu me sreo jedan gospodin koji mi je predložio da studiram tjelesni odgoj, a on bi mi osigurao stipendiju. Uvjet je bio da se moje ime mora naći u novinama. Pobijedio sam na jednom natjecanju u skoku u dalj, to je bilo objavljeno i to je bila podloga za stipendiju. Položio sam prijemni ispit u Rijeci, trudom sm završio studij, vratio se u Zadar, radio godinu dana u Zemuniku, odradio vojsku a zatim sam radio u Preku, gdje se dogodila prava mala revolucija. Za Preko su do tad ljudi znali samo kao mjesto na otoku Ugljanu, a moji su učenici tada osvojili sve što se dalo osvojiti i ispromovirali mjesto i prečku školu. Napravio sam igralište ispred stare škole, radio sam s djecom na tom igralištu i svi su bili zadovoljni. Onda su me iz Preka doslovno odvukli u grad i tako sam dospio u bivši Velimir Škorpik, gdje nije bilo ni metra raspoloživog za sportske aktivnosti. Tada sam s ravanateljem dogovorio nastavu tjelesnog u suprotnoj smjeni, tako da djeca mogu raditi. Odatle se regrutiralo puno sportaša. Međutim, brzo se to prekinulo, a nakon toga sam otišao raditi na Stanove. Tamo sam radio 30 godina. Dvorana i sportsko igralište škole su me oduševili, to je za mene bio raj. Došao sam na svoje i u toj školi je napravljen sportski bum. Danas je Smiljevac sportski najmoćnija škola, ali dok sam ja bio u Stanovima, to nije bilo tako. Neko vrijeme bio sam i ravnatelj škole na Stanovima, međutim, dvorana i sport i ljubav prema tome bila je jača i ponovo sam se vratio na mjesto nastavnika tjelesnog. Nije me puno zanimao ravnateljski posao, jednostavno, htio sam biti u dvorani.
Generacije Zadrana najviše vas ipak vežu uz rukomet.
Istina, jer sam 1971. osnovao ženski rukometni klub,a istovremeno sam radio u atletskom klubu. Iz atletike sam otišao u rukomet, vidio sam da se u atletici dobro radi i da je sustav organiziran, a rukomet, osobito ženski nitko nije radio. Osjetio sam da je to prilika za afirmaciju rukometa. Oko sebe sam imao puno djece, pojavili su se s vremenom i drugi rukometni djelatnici. Već 44 godine ženski rukometni klub postoji, ali potpuno je marginaliziran, klub nema ni prostorije, ni telefon, gotovo ništa, sve se vrti tek oko nekoliko pojedinaca koji to drže na životu. Životarimo u pravom smislu riječi.
Školski sport od samih početaka je u vašim rukama.
1996. kad su Mirko Novosel i Ivica Miočić došli su s naputcima iz Ministarstva za formiranje Školskih sportskih klubova i najavili početak jednog drugačijeg načina organizacije sportskih natjecanja, pozvali su me na razgovor bi li ja preuzeo kompletnu organizaciju. Preuzeo sam osnovne škole, i sve do lani sam držao i gradske i izvangradske škole, sad sam se zahvalio i prepustio to drugima, jer mi je to sad već je previše, ostajem samo na izvangradskim. Moj tim je sastavljen od profesora Lorisa Vidakovića i Jadranke Duvančić, i od tad mi sve to organiziramo. I ova nagrada za životno djelo pripada i njima, da nije njih, to ne bi bilo moguće.
Ni u mirovini ne mirujete?
U mirovinu sam otišao 2008. ali stalno radim i trudim se da netko novi moj dio preuzme, ali kandidata nema. To pokazuje kako taj posao nije baš jednostavan, ali kad moj tim radi, to se radi stručno i ljubavlju. Treba ipak organizirati natjecanja u kojima sudjeluje 28 škola, to nije lako, a da su svi zadovoljni. Nikad nije bilo incidenta.
danas su ta natjecanja puno masovnija i kvalitetnija, ali sportaši koji izlaze nisu tako kvalitetni i nisu takvog formata kao nekada. Međutim, organizacijski nam je danas lakše.
Prije je bilo kvalitetnijih sportaša to mogu tvrditi. Puno je sportaša proizašlo iz sustava školskog sporta, i u košarci i atletici i rukometu, dalje da ne nabrajam.
Atletika – rukomet, što Vam je draže?
Atletika je moj sport, njome sam se bavio a rukomet sam izabrao isključivo zbog toga što sam prepoznao da ženski rukomet u Zadru nije postojao, pa sam to dijelom afirmirao. Ostao sam u rukometu i jako sam ga zavolio. Imao sam prilike i ponude za rad u Njemačkoj, ali ja nisam vrhunski trener, ja sam odgajao i usmjeravao mlade, a prije svega sam nastavnik.
Što vam znače sve ove nagrade?
Nisam očekivao ovu posljednju nagradu, kad sam otišao u mirovinu zaključio sam kako je moja karijera gotova. Ali, kako sam ostao u natjecanjima, ljudi u Zagrebu su bili zadovoljni mojim radom i tako mi je pripala nagrada. Tu mi je puno pomogla prof. Duvančić, i sve me to čak i malo zateklo. Nisam previše za isticanje, uvijek mislim da je skromnost vrlina. Rezultati su ipak pokazali kako naš županijski savez radi odlično. Ni jedna županija u Hrvatskoj ne može se pohvaliti sportskim rezultatima kakve imaju osnovne škole naše županije poput Smiljevca, Š.K. Benje i ostalih . To nije došlo slučajno, rezultat je to sustavnog rada nastavnika.
Profesor Zekanović osvrnuo se na jedan problem koji će dugoročno donijeti mnogo štete čitavom sportu.
Zapostavljena je gimnastika u školama, to je ono što ja već dugo ističem. Dva su razloga zašto: prvi je taj što je gimnastika teška, a drugi je razlog što smo danas u vremenu demokracije, slobode i anarhije, da nastavnik više djetetu ne može asistirati jer se javljaju kojekakve negativne konotacije što je apsolutno neprihvatljivo. Danas imamo gimnastičke sprave u školama koje samo skupljaju prašinu, a to nije dobro, isticao sam to na više mjesta, ali nitko se time ne želi pozabaviti jer uvijek ima većih problema.
Da pojasnimo, prema zakonskim odredbama, profesori TZK tijekom nastave više ne smiju fizički intervenirati u rad, što znači kako su asistencije prilikom vježbi zabranjene, a time gimnastika postaje nešto što je prema tome – neizvedivo. Koliko je to u korist djece, a koliko nije, pitanje je kojim se nitko dublje ne želi pozabaviti.