Razgovarali smo s legendom zagrebačke Cibone Mihovilom Nakićem ( 66 god., 204 cm), kojeg smo uhvatili u njegovom rodnom Drnišu. Popularni Nik bio je svjedok brojnih velikih utakmica između Zadra i Cibone, nije bio igrač sklon provokacijama, rekli bi bio je dobričina i gospodin na parketu.
Nik, hrvatska košarka je potonula, nekada smo bili velesila u ovom sportu, a sad strahujemo od nekakve Bugarske, Rumunjske i sličnih reprezentacija, koje smo znali pojesti za večeru bez po muke?
– Nažalost, hrvatska košarka je sve siromašnija i s novcima, a i samim igračima, a bez toga danas nema rezultata. Takva su vremena, ako se i pojavi nekakav dobar košarkaš, to odmah uzmu neki strani bogati klubovi. Novca u Hrvatskoj jednostavno nema, ne samo u košarci, nego općenito, a bez šoldi ne ide. Igrači se iz godine i godinu mijenjaju, izbor nam je jako siromašan, to na kraju vodi u prosječnost, i ne mogu se ostvariti neki vrhunski rezultati. Na nivou ABA lige hrvatski klubovi nisu i ne mogu biti konkurentni, i ne mogu igrati neku značajniju ulogu, jer su im budžeti mizerni.
S Cibonom ste često puta gostovali u krcatoj dvorani Jazine, osjetili ste taj pakao?
– Nisam nikada volio da se nekoga vrijeđa, pa tako ni Cibonu. Uvijek sam bio za nekakvo normalno rivalstvo kako na parketu, tako i na tribinama. Nipošto nisam volio da se nekoga pljuje, vrijeđa ili omalovažava, ali to ne možeš izbjeći kad igraš u Jazinama protiv Zadra, i to u dresu Cibone. Zadar je tu specifičan, takve stvari ne možeš izbjeći u Zadru, jer zadarska publika je privržena svom klubu, tu postoji ljubav. Bilo je svega kad sam igrao u dresu Cibone u dvorani Jazine, ali čujte, na jedno uho uđe, na drugo izađe, i to je to.
Kojeg se detalja iz Jazina najviše sjećate?
– Ne znam točno kad je to bilo, mislim da sam razdvojio jednog igrača Zadra koji je nasrnuo na našeg Mateja Mamića, i netko iz publike me potegao mobitelom i glavu, to sam dobro zapamtio.
Pozdravite nekoga s kim ste dobri?
– Pozdravit ću mog velikog prijatelja Branka Skroču s kojim se redovitom čujem, zatim Pina Giergiu, Obada, Ćuku Blaževića, A. Matulovića, B. Petanija, moje Drnišanine Stojka Vrankovića i Petranovića, i P. Popovića, sve su to moji nekadašnji rivali, sada dragi prijatelji. Iskoristio bih ovu prigodu kako bi svim navijačima Zadra, građanima tog prelijepog grada, zaželio sve najbolje za predstojeće blagdane.