Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ove je godine četvrt stoljeća od izlaska prvog broja Novskog litopisa, kojega je 1999. počelo objavljivati novigradsko Povjerenstvo Matice hrvatske. Njegova je vrijednost povijesna, pa bi bio grijeh zaboraviti na njega. Dodatni mu značaj daje činjenica da je izašlo samo tri broja, zbog čega žalimo, jer je plijenio lijepo sročenim brojnim podatcima iz prošlosti i suvremenosti Novigrada. Također i tehničkom obradom. Bio je doista vrulja informacija i novih spoznaja. Zasluga je to u prvom redu uredništva, kao i kvalitetnih vanjskih suradnika. Redakciju su činili Jadran Anzulović (urednik), Tomislav Grbin (grafičko uređivanje), Željko Karavida (fotografija) i Ivana Vlatković (lektura). Saznali smo iz Novskog litopisa kako je u Novom župnikovao i Juraj Baraković, pa sve o tvrđavi Fortici, o novigradskom rodoslovlju, o glagoljaškim i latiničkim maticama, o vremeplovu kroz povijest, o Panju Badnjaku u Novigradu, o domaćim dječjim igrama, o maslinarstvu u Novom, o Akciji Maslenica i još toga… Uz sve ovo posebice me dojmila pjesma Fortica, žalopojka (lament) nad Novigradom, autora Damira Bratovića. Damir je novigradsku tvrđu uzeo za najprepoznatljiviji simbol svoga mjesta, koji nad njim stoji i stoljećima ga čuva i brani, da bi lamentirao:
Kameno tilo
još joj drito stoji,
a mi smo po svitu
pošli kuda koji.
Kad bi i iskukala
svoje teško brime,
ne bi izvitrilo
ono što je muči
da se novska dica
opet vratu kući.
Jer ona je samo
kostur od kamena,
neumorno stoji
svidok je vrimena.
Jedine brige
što je sada muče
opustile su stare
novigradske kuće.