NA DANAŠNJI DAN 1995. Jeremijina priča o Željanu, Marku, Anti, Leonardu…stvarnim, istinskim herojima rata

U povodu današnje Večeri sjećanja na Ivicu Matešića Jeremiju, donosimo njegov tekst pod naslovom “Boj u planini” koji je objavljen baš na današnji dan, prije 31 godinu, odnosno 7. srpnja 1995. godine. U njemu je Jeremija, kao i svaki put, uvijek pisao o živim, stvarnim događajima i ljudima, njihovim ranama, patnjama, strahovima i nadanjima, sreći i uspjesima, ali i patnji i čežnji koju su proživljavali tijekom Domovinskog rata po raznim čukama, šumama i goletima braneći domovinu i boreći se za slobodu svoje zemlje.

U priči našega Jeremije objavljenoj prvi put prije točno  31 godinu, vidimo kako on vjerno slijedi svoj stil pisanja  – uvijek su u fokusu konkretne, stvarne osobe  u realnim teškim i životno opasnim situacijama koje im je rat nametnuo. Priča je ovo o iskušenjima naših hrabrih, čvrstih i nepokolebljivih ratnika koji su riskirali svoje mlade živote na vrletima planine: Željanu Moroviću, Marku Kadiji, Anti Baričeviću, Marku Kneževiću, Leonardu Tomasu, Nikoli Franičeviću i Rudolfu Savedri-Argentincu. I još dvojici koji su toga dana ranjeni: Marinu Ćurkoviću i Mariju Bukviću.

U nastavku slijedi tekst pok. Ivice Matešića Jeremije:

Nosio je “maljutku” na leđima. Gazio je ispred svih stazom planinskom. Bijaše bojnik. To mu smetalo nije. Uvijek je sobe smatrao ratnikom. Lice mu bijaše opaljeno suncem. Tvrdo, izbrazdano. “Frontin” kape bacao je na njega sjenu. Daleke oči sakriše mu misli. Koračali su nijemo pogleda uprta u vedro, okamenjeno nebo. Bijahu poput planine, hiroviti, Katkad nježni i šaljivi, veseli, katkad srditl i strašni. Pianina je ćud divlja i neobuzdana, strašna i opasna Stijena je ondje zvijer. I mrav je zvijer. I ptica, i zmija i komarac. I trava. Svatko hoće ubosti! Ogrebati se o život. A čovjek ne zna kakav je.

Planina je opasan lovac

S neba puhao je suhi, gušeći vjetar. Odozdo, sa zemlje, dizala se crvena prašina. Ulazila je u ugasle pore. Tijela ljudi bijahu tvrđa od potplata njihovih čizama. U tijelu im je gorio znoj, ali kroz suhu kožu ne mogaše izbiti van. Oko ustiju skupljala se pjena. Tužno je škripio kamen pod njihovim nogama. Okružje muklo zvonilo je na boj. Tako su stazama, što su ih probile koze, bojovnici jedan za drugim odlazili na čuke. Bijaše ih desetak. Oštre trave sapeše im noge. Šibalo im lica. Tu čovjek ne zna za svoju snagu, ali zna da ima srce. Otvrdnuo je, kažu. Nalik je suroj stijeni. Živi u opasnosti normalno, kao da tom svijetu oduvijek pripada. Kamenjar je njegov život, njegova filozofija. Način življenja ma gdje bio. Ne boji se. Vreba. Čeka i grize. Tu u blizini četnika. Lovi. K’o što je njega kob lovila. K’o što su njega oduvijek gonili. Planina je lovac, mudar i opasan. I čovjek je lovac. Četnik je zvijer — opasna. U njega je ćud, zna se kakva. Hrvate su ovuda nemilosrdno gonili. Kuće, čeljad palili. Mučili. S ognjišta tjerali. Mlade, stoku odvodili, pljačkali. Narod se branio čime je imao. Sačmom, kamenom, vikom. Pucao je čime je imao pucati. Mnogi u tim bitkama poginuše. Neki se izvukoše. Starci u izbjeglištvu od tuge umiraše. Oni koji se vratiše bijahu poput vukova u proljeće što gladnu zimu proživješe. Oguglali, otvrdnuli, odlučni. Na pepelu svojih ognjišta ostaviše sve svoje ljudske slabosti. Osjećajnost, milosrđe. I sami postaše kao planina. Ljubav na planini bijaše divlja, neobuzdana, strasna. Čovjek i sjena postadoše jedno – biće odlučno u borbi za slobodu, u borbi za pepeo s ognjišta, za ljubav zemlje djedova svojih.

No, on je mislio o tome kako se nije uspio obrijati. Lice ga je svrbjelo.

Srića da smo jučer zakasnili u grad. Nije svako kašnjenje zločin. Bilo bi nas… Jeste li vidjeli… na što ona brijačnica sliči. Točno na prag dođe. Auta izgorjela, sve crno k’o garbun. Bilo mrtvih… Brici otkinulo noge… Pasi, kad gube tuku civile. A mi nećemo nikad shvatiti. Zvijer je ranjena. Ne bira cilj. Važno joj je ugristi. Ubiti.

Lica su šutke slušala njegov monolog. Tamo pred vrh staya se širila u proplanak.

Malog Kovačevića upravo brijalo kad je palo. Spasila ga stolica. Jedan mu se geler zabi iza uha, a drugi u nadlakticu. Nije ni zna… Tija je pomoći brici, al’ došlo mu slabo.

Eno ih, tamo su, reče Željan. Gori kod bunkera. Rasporedite se. Postavite pultove.

Marko krene “fagotom” naprijed. Četnici ispred bunkera nešto pričaju. Ne slute.
Oćemo li ih? pita Kadija
Čekaj.
Pa je I’ akcija II’ nije. Mi smo danas podrška.
Rakete se bljeskaju na suncu.
— Vidi onog oficirčića, šepuri se k’o pijetao. Otpast će mu krijesta, otpast. Jad je to brate. Jad, a ne vojska. Skupljaju ih na silu, moraju ih streljati.

Muči, zlo je to. A zlo je podmuklo. I opako.
Oćemo Ii? Glavu svoju ne žalimo…
Nemojmo. Još. Čekajmo.
Svrbe me prsti, reče Kadija.
U kamenjaru su sivom. Ljudi i njihove misli. Oficir koji je sjedio pred bunkerom ustane. Krene ka onoj četvorici. Pozove ih rukom. Ogledavao se oko sebe, al’ slabo. Nije ih zamijetio, jer oni bijahu planina. Srasli s njom u jedno biće. Vuci neprimjetni. Lovci što spremaju se loviti. Vratiti svoje iI’ umrijeti bez žala. Bez straha. Planina je beštija nemilosrdna ali draga. I mati njihova.

Zrak je mirisao na smrt

Oćemo li? upita Marko. Suhi vjetar razgonio je sprženu travu. Zrak je napeto mirisao na smrt. Četvorica i oficir krenuše ka bunkeru. Planina pokaže svoju narav. Razljuti se, razgoropadi, krikne krikom okovane neslobodne životinje.
Zrakom zacvili Željanova, Kadijina  “maljutka”. Markov  “fagot” opali. Četvorica i oficir na drugoj strani trgnuše se. Bijeli snop prašine pokrije njihova tijela. Kacige im odletjele. Jedan do drugoga padoše na zemlju. Sve se smiri. Tišina šapne njihova osjetila. Umrli su, pomisli Mario. Svatko tko se u planinu takne, tko je želi okovati, umrijet će. Osluškivali su. Do njih dopirala je jeza vlati trave. Nisu se bojali, jer oni bijahu planina. Ni rana se nisu bojali. Ni smrti. Slobodu su tražili. Neprijatelja prezirali. Namjestiše svojo odore. Zapališe cigare. Mir, tišina. Uru, dvije. Misli se vrate domu. Netko od mladića pomisli na ženu. Zaželi je se. Pomisli na svojo mjesto što crnjelo se u daljini. Obor sa stokom, obitelj i dječicu.

Željan podiže futrolu s poda i izvuče dalekozor.

Ovakav košta više od tri tisuće kuna. Dobar dalekozor. Ovim možeš zlatni grumen na deset km primijetiti.

Opet valja. Uvatilo ga. Što laže, Isuse.

Ko laže?  Ja… Čekaj, sad ću te.

Lijepo je maštati, maštati. S boka dopre buka aviona. Pogledaju dolje, dolina duboka, hladovita, šumovita. U selu laju psi. Zavijaju na grad, na smrt. Dva naša tenka izađu na čuku i opale. U boj, u boj. Dvije, tri salve. Granate kriče zrakom. Tresu se čuke od siline udara.

Kiša gorućeg željeza

Nađite sebi sklonište, zapovjedi bojnik. Nisu oni neznalice, znaju i oni bubnuti Prva podbaci. Druga se raspe među bojovnike. Treća, četvrta. Kiša gorućeg željeza sruči se na tijelo planine. Mario skutren u zaklonu promatraše pakao. Nešto ga toplo udari u leđa, pa u nogu, pa opet u leđa. Bok — gori peče. Marko ispred odgovara “fagotom”, šibaju, šibaju granate zrakom poput Ijutitih osa. Leon se iz zaklona diže.
— Ima II tko ranjen. Gore na čuci Željan zavija Argentinu. Puna mu glava posjekotina. Strišalo, strišalo, samo strišalo. Mario pogleda Australca.
— Čini se da njemu prvo treba pomoći, reče. Ležao je na trbuhu otvorena potiljka. Iskidanih vena. Krv je natapala tvrdi, suhi kamenjar. Gušter je žedan tražio vlagu. Zemlja se svetinjom oplodi. Frenki ga okrene na leđa. Blijedo lice smrti gledalo je u plavetnilo neba.
— On više nije ovdje.
Sklopi mu oči.
— Molimo mu za dušu, reče Leon.
— Eno tamo netko viče. Ječi. Ćure. Ruka otvorena, nedostaje mišića. Trpaju mu tufer u ranu Ćure pokazuje Marija.
— I on je dobija, i njega zakrpajte. Nije mi ništa
– Vraga… krvariš. Zovi motorolom Marka. I njih su poklopili. A tebi, što je tebi? pitahu Željana.
— Ništa. Malo mi je rasporilo bok. Daj, zovi tamo. Bosanac je stradao.
— Ajmo doli, reče Argentina — moramo ga izvući.
— Di ćeš ti s tom glavom?
– Nije ništa, mogu ja. Ante i Frenkl potrčaše naprijed. Bosna je ležao na leđima boreći se za zrak. Geleri vrcahu oko njih. Htjedoše ga ponijeti na sigurno. Podigoše ga al’ trbuh naraste poput mjehura, nateknu neprirodno. Trgnu, reče: zbogom ljudi, i izdahnu. Planina je zvijer okrutna, ali mati njihova — ljubljena, jedina.
Ljudi u kolonl šutke koračaju. Nijemi, otvrdnuli, kameni. Noć tamna, željezna. Sutra zorom u boj će ponovno poći. Sloboda, kidanje okova mora doći. Sutra, nakon ove noći.