Piše NEBOJŠA GUNJEVIĆ
“Imala Mati dva Sina. Jedan je bio skroz normalan, a drugi golman.” Vratar. I sam sam bio golman i smijem početi s tom poslovicom. Od malih nogu volio sam braniti pa sam se bacao i po škalji, asfaltu, betonu i kao sva Dica volio igru, koja spada, kažu ozbiljni sociolozi, u temeljne čovjekove potrebe. Ali prevagnula je ljubav prema košarci i u ovoj priči nisam nimalo bitan već sam samo jedan od onih koji potvrđuju poslovicu s početka. Pravi vratar refleksno, i ne misleći, ide glavom gdje drugi ne bi nogom kako bi zaštitio to što mora. Moranje može stvoriti moru, ali iza vratara stoje ljubav i hrabrost, za koju kažu da je nedostatak straha jer je strah a ne hrabrost jedna od 4 temeljne emocije. Kada iziđe na teren, za vratara strah više ne postoji i On ide glavom gdje drugi ne bi nogom. Svi temelji, osim onoga da cijeloga sebe preda za druge, padaju i vratar tad podsjeća na Onog Vratara koji nas sve čeka na Vratima, koji je dočekao našeg Antonija. I možda se život može objasniti metaforom vrata koja trebamo braniti da kroz njih ne uđe nešto neželjeno. Zato vratar i mora biti malo “lud” jer brzo će pokleknuti ostane li samo “normalan”. Istinski vratar čovjek je za druge, misli o drugima prije nego o sebi i traži korist drugoga.
Bio sam nekoliko dana na 10. Humanitarnom malonogometnom turniru “Antonio Jurjević”, koji je jučer završio. Bilo je to veličanstveno slavlje Igre, Života, Radosti tolikih Susreta, Beskraj Zanosa i Ljubavi koje je proizveo mladi čovjek koji već 10 godina nije tu, a ostao je tu i stoji tu čvrsto, radosno, nasmijan, pun Ljubavi za sve nas. Jer i ovdje Živi punim životom kroz svoje Prijatelje i Turnir i Udrugu koju su nadahnuto stvorili kako bi njega i dalje imali uza se nakon prestrašne činjenice njegova preranog odlaska.
Dragi naš Antonio! Toliko toga su Tvoji Prijatelji i Obitelj napravili u ovih deset godina. Kolikima pomogli! Koliko dobra učinili! A svega toga ne bi bilo da Ti nisi bio takav kakav si bio. Svoj. Pun Života. Nesebičan, zabavan, neobično običan. Pun Ljubavi. Nadam se da ćeš još desetljećima upravo Ti biti slika ovoga Grada. Slika Skromnosti, Radosti, Služenja, Života. Potpunog razdavanja sebe, uvijek s mislima o drugima i kako ih podići, osnažiti, dati im krila. Jer, što je čovjek bez krila? I, shvatit ćeš me. Hvala Ti što si bio malo “lud”. Jer lude je svijeta izabrao Bog da posrame mudre…
