Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Lijepo je vidjeti kad se različitosti štuju i prihvaćaju, a posebice kad se radi o krajnje suprotnim društvenim i političkim stavovima i svjetonazorima. Živjeli smo u dobu kad su suprotnosti bile toliko velike, da se ni dobri postupci nisu odgovarajuće uvažavali, nego omalovažavali, a često i izbjegavali spominjati. U ovoj crtici dobro mi poznati (suradnik u Zavodu za zapošljavanje), a i mnogim starijim Zadranima također,naš pokojni sugrađanin Mate Grubiša (na fotografiji, op.a.) bio je drugačiji. Zapamćen i po tomu što je ušao u povijest školstva na zadarskom području, jer je bio poslije drugog svjetskog rata prvi učitelj i upravitelj škole u Škabrnji, iako nije imao pedagoško obrazovanje. No bio je pismen, što je za ono doba vrijedilo. Iako istaknuti član i djelatnik Partije Mate prvoborac i komunist bio je i objektivni kroničar pa je o sutomišćanskim svećenicima, skromnom pismenošću, ovako pisao:
– U Sutimiščici je bio u to doba svećenik don Niko Kovač, narodni čovjek i dobrotvor. Družio se s narodom, izgradio cisternu gdje su se s vodom služili mještani. Don Niko Kovač je i 1933. izgradio kino dvoranu, u kojoj su prikazivani svega dva-tri filma pomoću agregata jer struje nije bilo. Godine 1937. iz Sutomiščice odlazi don Niko Kovač, a dolazi iz Ugljana don Ivo Blasić.
Barba Mate se posebno pročuo kad je imao 80 godina te iako šezdeset postotni ratni invalid (izgubio oko) napisao je u rukopisu knjigu o povijesti Sutomiščice. Kako ju nije mogao tiskati, svi Sutomiščani su je pročitali u rukopisu, što je svojevrsni fenomen.
Kad je egoizam jači
Događa se i kod nekih dobrih ljudi egoizam nema granica. Tako je bilo i kod našeg danas pokojnog sugrađanina. Pošten,uslužan, darivanju sklon i naširoko djelatan nije mogao protiv svoga dubokog samoljublja. Bio je i poznati sportski djelatnik, pa se češće susretao s nama novinarima. Jednom zgodom naletio je na kolegu Bernarda i mene i zaskočio nas pitanjem: ” Je li vas dva imate nešto protiv mene?”. Začudili smo se i odgovorili negativno, na što on: ” Zašto, onda, već 15 dana niste ništa o meni napisali?”. Negdje oko mjesec, dva dana kasnije opet smo se susreli, a on nam se ovako obrati:” Zamislite što mi se sinoć dogodilo. Da čovjek ne povjeruje. Održavana je skupština našeg rukometnog kluba i ja namjerno zakasnim desetak minuta, da bih im dao priliku, kad se pojavim, da svi ustanu i zaplješću. Kad tamo nitko se ni pomaknuo nije, a kamoli zapljeskao i ustao.”.
