SVETKOVINA VELIKE GOSPE NA BELAFUŽI Nadbiskup: “U Mariji gledamo ostvarenje onoga što Bog želi darovati svakome čovjeku”

Na svetkovinu Uznesenja BDM, u subotu, 15. kolovoza, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano prijepodnevno misno slavlje u svetištu Gospe Maslinske u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Crkva nas poziva podići pogled prema nebu. Dok živimo usred svakodnevnih obveza, radosti i briga, bolesti i neizvjesnosti, pred naše oči današnja liturgija stavlja Mariju koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ne čini to kako bi naš pogled odvratila od zemlje, nego da bismo upravo u svjetlu neba bolje razumjeli svoj život na zemlji. U Mariji gledamo ostvarenje onoga što Bog želi darovati svakome čovjeku. Marija je već stigla onamo kamo smo mi još na putu. Zato je današnja svetkovina blagdan nade, blagdan našeg ljudskoga dostojanstva i blagdan naše nebeske domovine.

Prvo čitanje u današnjoj liturgiji iz Knjige Otkrivenja donosi jednu veliku biblijsku sliku za današnju svetkovinu. Sv. Ivan piše: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1). Crkva je od najranijih vremena u toj ženi prepoznavala Blaženu Djevicu Mariju, ali i vlastitu sliku – Crkvu, koja nosi Krista svijetu i prolazi kroz kušnje povijesti.

Ova je slika bogata simbolima, ali njezina je poruka vrlo jednostavna. Sunce u koje je Marija odjevena govori o Božjoj slavi koja obasjava Mariju. Sve što ona jest i ima dar je Božje milosti. Mjesec pod njezinim nogama podsjeća na prolazne vrijednosti ovoga svijeta. Vijenac od dvanaest zvijezda označava Božji narod – od Izraela do Crkve danas. A zmaj, koji se pojavljuje odmah nakon opisa žene, podsjeća da će Božje djelo uvijek nailaziti na protivljenje zla. Ipak, na kraju ne pobjeđuje zmaj, nego Bog. Posljednju riječ u našem životu nemaju grijeh, nasilje ni smrt, nego Božja vjernost i život.

Ali ta slika nije samo opis Marije. Ta slika postavlja pitanje nama, svakome od nas: Može li se i u našem životu prepoznati da pripadamo Bogu? Obasjava li i naše lice svjetlo vjere, nade i ljubavi? Ili smo dopustili da naš život određuju samo prolazne brige, strahovi i mjerila i mentalitet ovoga svijeta?

Odgovor na ta pitanja daje nam evanđelje koje smo upravo čuli. Evanđelist Luka opisuje Mariju kako, nakon što je primila anđelovu poruku, ne ostaje zatvorena u sebe. Ona „žurno pođe“ u Gorje svojoj rođakinji Elizabeti. Primila je Krista pod svoje srce, ali ga nije zadržala za sebe. Nosi ga drugoj osobi, obitelji. Gdje god ona dolazi, dolazi i Krist. Gdje dolazi Krist, ondje se rađa radost, nada i novi život. Elizabeta je ispunjena Duhom Svetim, a dijete u njezinoj utrobi od radosti zaigra.

Ovdje se otkriva još jedna duboka istina današnje svetkovine. Marija nije velika ponajprije zato što je uznesena na nebo. Ona je uronjena u Sunce, u Boga, uznesena na nebo, zato što je prije svega otvorila svoje srce Bogu. Nebeska slava započela je sjati u njezinom životu onoga dana kada je u Nazaretu izgovorila svoje ponizno: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38). Uznesenje Marijino na nebo je dovršetak života koji je od prvoga trenutka bio potpuno predan Bogu.

To nas vodi do drugog pitanja koje današnja svetkovina postavlja svakome od nas: ako je Marija postala Božje prebivalište, može li i naše srce postati mjesto Božje prisutnosti? Ako je ona nosila Krista ljudima, nosimo li ga i mi onima koje svakodnevno susrećemo?

2. Srce koje prima Boga postaje izvor ljubavi i služenja

Braćo i sestre!

Susret s Bogom nikada ne zatvara čovjeka u njega samoga, nego ga otvara drugima. Što je čovjek bliže Bogu, to je bliže i ljudima. Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu ne mogu se razdvojiti.

Čuli smo u Evanđelju kako Marija nije došla Elizabeti održati predavanje o Bogu. Došla joj je pomoći, služiti. Dijelila je s njom svakodnevni život, njezine radosti i poteškoće.

I nama je po krštenju povjereno isto poslanje. Postali smo hram Duha Svetoga. Sama Božja ljubav se u nama nastanila. U euharistiji, na proslavljeni i sakramentalan način,  u snazi Duha Svetoga, i mi primamo ono isto Tijelo Kristovo koje je Marija nosila pod svojim srcem.

Zato se danas vrijedi iskreno zapitati: kakav Krist izlazi iz ovoga slavlja zajedno sa mnom? Prepoznaju li ga ljudi u mojim riječima? U mojoj strpljivosti? U načinu na koji razgovaram sa svojim ukućanima? U spremnosti da pomognem drugome? U odnosu prema starijima, bolesnima, siromašnima i onima koji su drukčiji od mene?

Možemo, naime, redovito dolaziti na svetu misu, moliti krunicu, sudjelovati u procesijama i hodočašćima, a da Krist ipak ne mijenja naše srce i njegov sjaj nije vidljiv na našem licu. Vjera tada ostaje izvanjska navika, a ne životna snaga i uzdignuće k Bogu.

Život s Kristom se počinje ostvarivati u malim svakodnevnim odlukama: kada blagoslivljamo ljude, kad s ljubavlju obavljamo svoj svakodnevni posao, svoje obveze, kada odvojimo vrijeme za razgovor s članom obitelji, kada oprostimo uvredu, kada posjetimo bolesnika, kada saslušamo osamljenu osobu ili kada nekome vratimo nadu jednom riječju ohrabrenja. Takva, iako na prvi pogled mala djela ljubavi, često su velika čuda koja Bog čini preko nas.

3. Marijino uznesenje – objava dostojanstva svakoga čovjeka

Braćo i sestre! Ako je Marija svoj život potpuno otvorila Bogu, što je Bog učinio s njom?

Današnja svetkovina nam daje odgovor koji nadilazi i naša očekivanja. Nakon završetka svoga zemaljskog života, Marija je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Bog nije spasio samo jedan dio njezina bića – njezinu dušu. U svoje je zajedništvo primio cijelu njezinu osobu. Time nama Bog objavljuje da nismo stvoreni za prolaznost, nego za vječnost.

Zato je Uznesenje Blažene Djevice Marije puno više od jedne lijepe marijanske dogme. Ono je navještaj naše budućnosti. U Mariji već gledamo ostvareno ono čemu se i sami nadamo. Ondje kamo je stigla Majka, pozvana su i sva njezina djeca.

Istodobno, današnja svetkovina vraća dostojanstvo i našem tijelu. Kršćanska vjera nikada nije prezirala tijelo. Bog je postao čovjekom. Sin Božji uzeo je ljudsko tijelo, a Marija je dušom i tijelom uznesena u slavu. Zato je svako ljudsko tijelo vrijedno poštovanja – ono je Hram Duha Svetoga. Pozvani smo čuvati svoje tijelo, poštovati tijelo drugoga i štititi svaki ljudski život – od njegova začeća do prirodne smrti.

Ali čovjekova ljepota ne zaustavlja se na onome što vide naše oči. Tijelo je dragocjen Božji dar, ali svoju puninu nalazi kada odražava ljepotu duše.

Koliko vremena posvećujemo svome izgledu, a koliko svome srcu? Svakodnevno zastanemo pred ogledalom kako bismo provjerili svoj vanjski izgled. Zastajemo li jednako često pred Božjom riječju da ona postane ogledalo naše duše i savjesti? Brinemo li se za čistoću srca jednako koliko brinemo za urednost svoga tijela?

O brizi za dušu ostavio nam je dragocjeno svjedočanstvo Sluga Božji Ivo Mašina, čiju osamdesetu obljetnicu mučeničke smrti obilježavamo ove godine. Pišući iz komunističkoga zatvora iz Stare Gradiške, 2. travnja 1952., svojoj zaručnici Cviti, divi se njezinoj ljepoti i upućuje završne riječi: „Da, želim Ti još nešto. Tako lijepa neka bude Tvoja duša kao što si i Ti… Ljubim Tvoju malu ruku.“ (Dnevnik 7, str. 134).

Koliko je ova misao Sluge Božjega Ive Mašine bliska Marijinu životu! Evanđelje nam ne govori o njezinoj vanjskoj ljepoti. Ne opisuje njezino lice ni njezine oči, njezin stas ni fizički izgled. Govori o njezinoj duši i vjeri, poniznosti i otvorenosti Bogu. Zato je Crkva već stoljećima naziva „Sva lijepa“ – Tota pulchra. Marijina najveća ljepota nije bila u prolaznoj vanjštini tijela i odijela, nego u srcu potpuno ispunjenom Božjom milošću, Božjom svjetlošću.

Naše društvo često vrijednost čovjeka mjeri njegovim izgledom, uspjehom, zaradom, utjecajem ili korisnošću. Tko nije dovoljno mlad, zdrav, uspješan ili produktivan, lako se osjeti odbačenim. Mnogi ljudi žive s osjećajem da vrijede samo onako kako izgledaju ili onoliko koliko mogu proizvesti, zaraditi ili postići.

Još je bolnije kada se zaboravi da je svaki ljudski život Božji dar i gasi njegovo dostojanstvo. Zato nas duboko pogađa podatak koji je ovih dana objavljen, da je samo tijekom prošle godine u Hrvatskoj izvršeno više od tri tisuće induciranih pobačaja (3175), a svih zajedno 8563. (To je više nego što, primjerice, cijeli otok Pag ima stanovnika!). Iza svakog ovog broja krije se jedan ljudski život koji nije dobio priliku ugledati svjetlo dana, ali i često teška životna priča majke, oca i cijele obitelji. Ta nas činjenica ne smije voditi prema osuđivanju ljudi – nismo pozvani suditi, nego prema još većoj odgovornosti da živimo svoju vjeru iskreno i poštujući Božje zapovijedi, da njegujemo kulturu života i neotuđivog ljudskog dostojanstva, da pružamo pomoć mladima i trudnicama u teškoćama, da pratimo obitelji i svjedočimo da je svaki ljudski život neprocjenjiv Božji dar od začeća do prirodne smrti.

No prijetnje ljudskom dostojanstvu ne zaustavljaju se samo na velikim društvenim pitanjima, poput ratova, negativne demografije, rodne ideologije, abortusa, eutanazije i sl. One ulaze i u našu svakodnevicu. Čovjekovo se dostojanstvo ranjava kada nekoga omalovažavamo, kada starije i bolesne smatramo teretom, kada siromašne zaobilazimo, kada osobe s invaliditetom ostavljamo na rubu društva ili kada čovjeka promatramo samo kao broj, podatak ili sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva.

Možda je ipak najveća opasnost u tome da zaboravimo tko smo. Nitko nam ne može oduzeti dostojanstvo koje nam je Bog darovao, ali možemo izgubiti svijest o vlastitoj vrijednosti. Možemo početi živjeti kao da naša vrijednost ovisi samo o našem mišljenju ili o mišljenju drugih, o materijalnim dobrima koje posjedujemo ili o uspjesima koje postižemo. Tada dopuštamo svijetu da određuje našu cijenu, umjesto da je primamo iz Božje ljubavi.

Marijino uznesenje na nebo razbija tu zabludu. Ono nam objavljuje da je svaki čovjek – nerođeni, dijete i starac, zdrav i bolestan, bogat i siromašan, uspješan i zaboravljen – neizmjerno vrijedan u Božjim očima. To nam svjedoči smrt na križu Isusa Krista, Sina Božjega. Ako je Bog žrtvovao svoga Sina za nas da nam pokaže koliko je velika njegova ljubav prema nama, i koliko je veliko naše dostojanstvo zbog njegove milosti. Stoga, naš konačni cilj nije zemaljski uspjeh, nego uzdignuće na nebo u zajedništvo s Bogom. Tko tu istinu nosi u svome srcu, neće dopustiti da mu svijet oduzme mir i radost, nadu i svijest o vlastitom dostojanstvu i vlastitoj veličini.

A upravo iz te svijesti rađa se još jedan važan poziv današnje svetkovine – da poput Marije i mi svakoga dana iznova Bogu odgovorimo svojim vjernim i velikodušnim „Da“.  Amen. – kazao je u propovijedi nadbiskup Zgrablić.