PRIJE 15 GODINA UŠLI SMO U NATO: Tadašnja veleposlanica u Americi, Kolinda Grabar Kitarović, uručila je dokumente u ime Hrvatske

Prošlo je 15 godina od ključnog povijesnog trenutka kada je Hrvatska postala članicom NATO saveza. Taj važan događaj ostvaren je predajom ratifikacijskih instrumenata State Departmentu, čuvaru Washingtonskog ugovora, 1. travnja 2009. godine. Tadašnja veleposlanica u Americi, Kolinda Grabar Kitarović, uručila je dokumente u ime Hrvatske.

Albanija je istog dana pristupila NATO savezu zajedno s Hrvatskom, obilježavajući njihov ulazak kao 28. i 29. članice. Samo dva dana kasnije, Hrvatska je sudjelovala na sastanku na vrhu država članica NATO-a, koji je održan 3. i 4. travnja u Kehlu, Njemačka i Strasbourgu, Francuska. Na tom sastanku, hrvatsko izaslanstvo predvodili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader.

Put prema članstvu u NATO-u započeo je 1996. godine kada je Hrvatska podnijela molbu za ulazak u Program partnerstva za mir (PfP). Nakon četiri godine, Hrvatska je postala službena članica PfP-a, što je bio prvi korak u procesu pristupanja NATO-u. Dvije godine kasnije, Hrvatska je dobila poziv da sudjeluje u Akcijskom planu za članstvo (MAP), što je bio još jedan važan korak prema punopravnom članstvu.

Na summitu u Bukureštu 2008. godine, Hrvatska je, zajedno s Albanijom, primila poziv za članstvo u NATO-u. Nakon pregovora i ratifikacije protokola o pristupanju u svim zemljama članicama, Hrvatska je službeno postala punopravna članica Saveza 30. ožujka 2009. godine.

Iako je inicijativa za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO pokrenuta 2008. godine, nije dobila dovoljno potpore da bi se referendum održao. Unatoč tome, većina građana podržavala je članstvo u NATO-u, što je dodatno potvrđeno istraživanjem provedenim među građanima.

Ulazak Hrvatske u NATO bio je ključni korak u jačanju sigurnosti i stabilnosti regije te potvrda hrvatske opredijeljenosti za euroatlantske integracije i suradnju s partnerskim zemljama.

Hrvatska je aktivno sudjelovala u različitim NATO operacijama i aktivnostima kao članica saveza. Njezine vojne snage bile su angažirane u Afganistanu, sudjelujući u operaciji ISAF od 2003. do 2015. godine, a potom u misiji Odlučna potpora od 2015. do 2020. godine. Također, hrvatski vojnici sudjelovali su u operaciji KFOR na Kosovu te u NATO aktivnostima u Poljskoj, Litvi, Mađarskoj i Iraku.

Hrvatska ratna mornarica također je sudjelovala u operaciji Sea Guardian u Sredozemlju pod vodstvom NATO-a do svibnja prošle godine.

Iako Hrvatska još nije dosegnula ciljani iznos od dva posto BDP-a za izdvajanja za obranu, bilježi se napredak u tome. Prema procjenama, Hrvatska je bila najbliža tom cilju 2021. godine, kada je izdvojila 1,97 posto BDP-a za nabavu borbenih zrakoplova Rafale. Ipak, u 2022. godini ta brojka je pala na 1,79 posto.

Što se tiče potrošnje po glavi stanovnika, Hrvatska je 2014. godine izdvajala 210 američkih dolara za obranu, a očekuje se da će ta brojka dosegnuti 291 dolar u 2023. godini. Hrvatska također zadovoljava kriterij da najmanje 20 posto obrambenog proračuna bude izdvojeno za opremu, što je važno za modernizaciju vojske.

Istraživanje javnog mnijenja provedeno među hrvatskim građanima pokazuje snažnu podršku članstvu u NATO-u, pri čemu je 72 posto ispitanika izjavilo da bi glasalo za ostanak u NATO-u u slučaju referenduma.

Hrvatsko članstvo u NATO-u obilježava se u blizini 75. rođendana samog saveza, čime se potvrđuje važnost i stabilnost ovog vojnog saveza u zaštiti sigurnosti i interesa svojih članica.

Washingtonski ugovor, potpisan 1949. godine, bio je ključni dokument u osnivanju NATO saveza. Cilj ugovora bio je osigurati međusobnu obranu država potpisnica u slučaju vojne agresije na bilo koju od njih, što je postalo poznato kao Članak 5. Ovaj članak predstavljao je srž saveza i njegove odvraćajuće snage tijekom Hladnog rata, pružajući osjećaj sigurnosti i solidarnosti među članicama.

Nakon završetka Hladnog rata, NATO se suočio s novim sigurnosnim izazovima, uključujući međunarodni terorizam, oružje za masovno uništavanje te sigurnost izvora energije i prirodnih katastrofa. Unatoč tome, smatralo se da je NATO ispunio svoju primarnu ulogu i započeo se prilagođavati novim izazovima.

Međutim, agresivna politika ruskog predsjednika Vladimira Putina dovela je do promjene u Savezu. Ruska invazija na Ukrajinu, počevši s aneksijom Krima 2014. godine, potaknula je strahove i napetosti u Europi. Ova agresivna politika natjerala je neke zemlje poput Finske i Švedske, koje su dugi niz godina održavale politiku neutralnosti, da zatraže članstvo u NATO-u radi osiguranja svoje sigurnosti.

Postavlja se pitanje je li NATO pogriješio kad 2008. nije odobrio primanje Ukrajine i Gruzije u Akcijski plan za članstvo (MAP), čime bi se započelo pripremanje ovih zemalja za članstvo u NATO-u. Ova odluka, koja se dovodi u vezu s ruskim pritiskom, možda je pridonijela daljnjim napetostima u regiji. Ruska agresija na Ukrajinu 2014. godine i naknadni događaji dodatno su produbili spornost ove odluke.

Uzimajući u obzir sve te faktore, jasno je da su geopolitičke okolnosti i sigurnosni izazovi uvelike oblikovali dinamiku i razvoj NATO saveza, a odluke poput one o primanju novih članica odražavaju kompleksnost odnosa između NATO-a, Rusije i zemalja u regiji.

Situacija koju opisujete odražava složenost geopolitičkih odnosa i sigurnosnih izazova s kojima se Europa suočava u suvremenom kontekstu. Odluka NATO-a 2008. godine da ne odobri Akcijski plan za članstvo (MAP) za Ukrajinu i Gruziju, pod utjecajem otpora Njemačke i Francuske, predstavljala je prekretnicu u geopolitičkoj dinamici regije.

Dolazak Donalda Trumpa na čelo Sjedinjenih Država i njegova politika prema NATO-u, kao i eskalacija napetosti između Rusije i Zapada, dodatno su produbili sigurnosne izazove u Europi. Ruski napad na Ukrajinu izazvao je ozbiljnu destabilizaciju regije, dovodeći u pitanje stabilnost i sigurnost cijelog kontinenta.

Izjave poput one poljskog premijera Donalda Tuska o opasnosti od predratnog razdoblja jasno pokazuju ozbiljnost situacije s kojom se Europa suočava. Naglasak na mogućnosti rata kao stvarnosti, umjesto prošlosti, ukazuje na dubinu zabrinutosti i potrebu za aktivnim odgovorom na sigurnosne izazove.

U svjetlu tih izjava, ključno je da europske zemlje i NATO savez djeluju zajedno kako bi ojačali svoje sigurnosne kapacitete i odgovorili na izazove koje pred njih postavlja suvremeni geopolitički pejzaž. To može uključivati jačanje vojne suradnje unutar NATO saveza, poboljšanje vojne sposobnosti i povećanje investicija u obranu kako bi se osigurala sigurnost i stabilnost Europe u ovom nepredvidljivom vremenu.