UZ 300 GODINA ARBANASA Moja priča o Valteru koji je po cijelome svijetu tražio Dešpalje

Bilo je kasno poslije podne. Godina 1990. Ćakulao sam sa svojom tada 82-godišnjom nonom Marijom Dešpalj, rođenom Krstić, u njezinu stanu, u ulici Via Ampere 113, u Milanu. Začulo se zvono na vratima. Kuš išt taš? (Tko je sad?) – upitala se „šoto voče“ Arbanaška na svom najdražem jeziku, koji će uskoro potpuno izumrijeti – arbanaškom. Moja nona Maria, rođena u Zadru 1908. godine još za vrijeme Austrougarske, dospjela je iza Drugog svjetskog rata u Italiju, u samo središte Lombardije, kao udovica sa šestero djece, nakon što je u neposrednom poraću, krajem 1944., ostala bez muža Mattea kojega su partizani, ušavši u grad, uhitili i odveli ga u nepoznatom pravcu. Više se nikada nije vratio. Ubili su ga krajem 1944., a da nije postojala nikakva optužnica, nikakvo suđenje, nikakva presuda. Nona je, naravno, shvatila da su ga likvidirali i da se više nikada neće vratiti, ali je očekivala da će ju netko barem formalno obavijestiti da joj je muž ubijen i reći joj gdje su ga pokopali. To se nikada nije dogodilo. Tek će se nakon puno desetljeća, kada su otvoreni arhivi, saznati da je on, poput stotina drugih, likvidiran po nalogu Ozne.

No, vratimo se na taj poslijepodnevni trenutak 1990. u Milanu. Otvorivši vrata, ugledao sam suhonjavog plavog gospodina s golemim buketom crvenih ruža koji je brižno, u vojnički mirnom stavu, držao u rukama. „Dobar dan, ja sam Valter Dešpalj, trebao bih gospođu Mariju Dešpalj“, izustio je neočekivani gost, a ja sam u čudu, onako spontano zauzevši stav kao da sviram violončelo, bedasto uzvratio: „Mislite, onaj Valter?“. Sa širokim osmijehom, i dalje u stavu mirno, potvrdno mi je kimnuo glavom. Baka mi je u tom trenutku već bila iza leđa, a Valter joj je pohrlio u zagrljaj. Tek tada mi je stara Arbanaška priznala da joj se on već jutros najavio telefonom, ali, eto, godine su to, i nije mi se sjetila to reći čak ni kada je zvonce na vratima zazvonilo.

Još uvijek u nevjerici da je za našim stolom svjetska faca, „veliki Valter“, rođak o kojem mi je moja mama Anna često pričala, ali ga nisam do tada upoznao, krenula je bujica mojih pitanja. Pa kako si pronašao moju nonu, otkud ti ovdje, znaš li moju mamu Annu Dešpalj, puno mi je i često pričala o tebi, tvom tati, što radiš ovdje u Milanu…?  I tako, krenula je njegova priča koja me oduševila.

Imam večeras koncert u Scali, a do bake Marije sam došao tako da sam u hotelu zamolio telefonski imenik Milana i pod slovom D tražio ima li neki Dešpalj. Naišao sam na jednu Dešpaljicu, i eto me ovdje, jutros sam joj se najavio telefonom. Ne vjerujući da svjetski afirmiran violončelist, „najveći“ među Dešpaljima, s toliko strasti skuplja po svijetu krhotine jedne arbanaške, autohtone zadarske obitelji čiji su se pripadnici rasuli po cijelome svijetu, sav sam se pretvorio u uho. Susret s mojom bakom Marijom bio je već tko zna koji po redu njegov uspješan „lov“ na Dešpalje, ne samo u Italiji nego i u Francuskoj, Kanadi, Americi, Australiji… Potomke ove stare arbanaške loze kojoj i sam pripada, a koja je još u prvoj polovici 18. stoljeća doselila iz tzv. turske Albanije u mletački Zadar, Valter je „locirao, identificirao i upoznao“ uvijek po istom receptu: dolazak u hotel, listanje telefonskog imenika i poziv (treba imati na umu te 1990. još nije bilo interneta, mobitela i guglanja). Tog popodneva, na prvoj kavi sa slavnim rođakom u stanu bake Marije, saznao sam da je tako dospio i do mog ujaka Mattea u australskom Brisbaneu, a kojega ja, kao njegov nećak, nisam nikada imao priliku upoznati.

Svugdje u svijetu ima Dešpalja, osim u Zadru, kazao mi je tada. Bio je gotovo u pravu, ali sam ga ipak morao malo ispraviti, ali i iznenaditi. Koliko ja znam, ima jedan, rekao sam mu, moj rođak Dragan Dešpalj. Moja mama i njegov otac Šimeto koji je živio u Francuskoj, bili su brat i sestra. Očekivano, zamolio me da ga upoznam s njim, što sam, dakako, i obećao prvom prilikom kada dođe u Zadar. Dogodilo se to tek sedam godina kasnije (1997.), ali Valter nije zaboravio dato mu obećanje. Dragan se rado odazvao susretu i našli smo se svi zajedno u hotelu „Kolovare“ na još jednoj Valterovoj misiji povezivanja Dešpalja. A ja sam bio sretan jer sam mu uslišio molbu da upozna – barem koliko je meni bilo poznato – posljednjeg muškog Dešpalja koji je tada živio u Zadru. Kako je Dragan doveo sa sobom i kćerkicu Jan, Valter je počeo u šaljivom tonu“ Evo nas, tri i pol Dešpalja“, aludirajući na mojih „50 posto“ jer sam ja samo po majci pripadnik te arbanaške loze.

Prezime Dešpalj nastalo je zapravo slavenizacijom imena Gjesh Pali, starješine ove arbanaške obitelji koja je u 18 stoljeću doselila u Zadar (isto tako npr. arbanaško prezime Nikpalj nastalo je od imena starješine Nik Pali).

Od tog bizarnog susreta s Valterom u Milanu, naš je odnos postajao sve bliskiji i srdačniji. Doduše, u tome je značajniju ulogu odigrala moja sestra Đana kod koje je slavni rođak često dolazio. Dani s Valterom, bili su Đani i njezinom suprugu Ivici pravi praznik za dušu. S Valterom se ulazilo u jedan sasvim novi, nesvakidašnji svijet umirujuće ljepote, u osjećaj životnog privilegija. Moja sestra će ga, kaže, pamtiti kao jednostavno veličanstvene i veličanstveno jednostavne osobe.

Kod sestre i šogora znali bi se okupiti u Smilčiću na nezaboravnim druženjima s Valterom. Jednom je s njim bila i njegova sestra Maja, također vrhunska glazbenica. Silno je želio jednoga dana u arbanaškoj crkvi, na crkvenom vjenčanju Đane i Ivice, svirati Ave Mariju. Posljednji put, Đana se čula s njim telefonom prije godinu i pol dana kada mu je u ime svih nas izrazila sućut za brata Pavla koji je preminuo u prosincu 2021. To ga je strašno potreslo, plakao je i nije mogao uopće razgovarati.

Valter je bio jako ponosan na svoj arbanaški identitet. Priznao mi je da mu je jako, jako žao što ga otac Šime nije uspio naučiti jezik svojih djedova. Šime Dešpalj, je naravno ne samo govorio arbanaški nego je i uglazbljivao na tom jeziku, a poslije rata se zalagao za učenje i njegovanje arbanaškog u Zadru. Međutim, nove vlasti nisu bile sklone podržati manjinske jezike, tako da je, primjerice, već 1953. godine ugašena i osnovna škola na talijanskom jeziku.

Slavu i ugled obitelji Dešpalj u posljednjih šezdesetak godina najsnažnije su pronosili upravo Valter, njegov brat Pavle, sestra Maja i otac Šime koji je prije više od 60 godina utemeljio Glazbene večeri u Sv. Donatu, koje su se do danas razvile u kultni festival hrvatske kulture. Živo se sjećam „detalja“ s 50. godišnjice Glazbenih večeri u Sv. Donatu 2010. kada je Valterov brat Pavle sa zagrebačkom filharmonijom na zadarskom Forumu izveo skladbu svog oca Šime „Moba“, istu onu koja je izvedena na prvim Večerima davne 1960. Otvarajući te jubilarne 50. Glazbene večeri, obitelj Dešpalj nije zaboravio istaknuti ni tadašnji predsjednik Republike i njihov kolega po glazbi Ivo Josipović.

Valtera više nema, napustio nas je na dan Uskrsa Ljeta Gospodnjeg 2023. Bio je najmlađi od troje djece Šime Dešpalja. Prije godinu i pol dana otišao je i Pavle, ostala je Maja, vrhunska glazbenica, ali srećom ne i posljednja s kojom završava glazbeni fenomen Dešpaljevih. Njezina kćer, dakle Valterova nećakinja Neva Begović, korača stopama svoga ujaka Valtera kod kojega je diplomirala upravo violončelo. Prije 20-ak godina kada je boravila u Zadru, razgovarali smo o njezinoj glazbenoj karijeri. Naravno, rodbinska veza s profesorom-ujakom Valterom Dešpaljem nije joj nimalo pomogla niti ikako olakšala put do diplome  jer u ovome „poslu“ nema varanja. Jedini put do kvalitetnog glazbenika je, uz talent, samo rad i svakodnevne vježbe na kojima je Neva provodila svaki dan najmanje četiri sata. Osim Neve, iza Valtera je ostalo na desetine mladih čelista koje je on kao glazbeni pedagog podučavao stvarajući od njih nove generacije mladih virtuoza na violončelu.

Životna misija Valtera Dešpalja je završila 2023. Ovom posve neformalnom pričom, osjećajući privilegij bliskosti i druženja s njim, htio bih zapravo poentirati jednom sasvim privatnom, intimnom spoznajom, ne baš poznatom u javnosti, da su njegov život, osim profesionalne strasti za glazbom, ispunile i jednako strastvene potrage za Dešpaljima diljem svijeta. Od potpuno raskidanog imaginarija koji su činili mnogi izdanci loze Dešpaljevih razasuti diljem svijeta, Valter je upornim otvaranjem telefonskih imenika i kucanjem na vrata svojih bližih i daljnjih rođaka od Italije do Kanade, sastavio jedan živi porodični mozaik unutar kojega kontakti i veze i danas žive zahvaljujući upravo toj njegovoj neobičnoj misiji.

Sretan sam što sam i osobno tome svjedočio, od onoga kasnog popodneva u Via Ampere 113 pa do danas, a prošlo je od tada 35 godina. Da nije bilo tog davnog milanskog susreta, ne bi se zasigurno imali prilike viđati na skromnim ručkovima utorkom u studentskoj menzi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, niti bi Valter svoje zadarske dane provodio kod moje sestre Đane i šogora Ivice kojima, nažalost, nije stigao odsvirati Ave Mariju u Crkvi Gospe Loretske u Arbanasima. Ne bi vjerojatno upoznao ni posljednjeg zadarskog Dešpalja Dragana, niti bi saznao da je jedan naš zajednički mlađi rođak, Andrea Dešpalj koji živi u Italiji, po onoj „krv nije voda, također uplovio u glazbene vode, doduše ne kao klasičar kao teški rocker.

None Marije Dešpalj s početka ove priče već odavno nema među nama, a od Uskrsa 2023. nema više ni Valtera. Ali, ostao je jedan, meni tako važan kamenčić u mozaiku Dešpaljevih kojega je godinama i godinama brižno sastavljao upravo on.

Valtere, hvala ti na tome.