ELEONORA DUSE Snimljen film o životu slavne glumice koja je prvi honorar zaradila u Zadru; račun se čuva u muzeju u Pittsburghu

Biografski film koji prikazuje život legendarne talijanske glumice Eleonore Duse, koju je u režiji Pietra Marcella utjelovila Valeria Bruni Tedeschi, prikazan je premijerno prošle godine na Filmskom festivalu u Veneciji postigavši u ovih nekoliko mjeseci fantastičnu recepciju filmske kritike, publike i medija.

Riječ je o jednoj od najslavnijih europskih glumica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (1858.-1924.) koja je ostvarila vrhunsku umjetničku karijeru koju je, nažalost, pratio buran, tragičan privatni život obilježen usamljenošću i emocionalnim rasulom.

Iz zadarske perspektive, priča o ovoj velikoj divi filmske umjetnosti ima posebnu privlačnost jer je riječ o slavnoj ženi koja je svoj prvi honorar u životu, još kao petogodišnja djevojčica zaradila 1863. u – Zadru. O tom intrigantnom podatku pisao je naš poznati publicist Drago Marić, a njegova crtica posvećena slavnoj Eleonori Duse objavljena je u njegovim “Zadarskim pričama”.

Drago Marić je taj bizarni “zadarski” detalj iz života Eleonore Duse opisao ovako (citiramo): “Slavna talijanska glumica Eleonora Duse (1858.-1924.) svoj je prvi honorar u dugoj i slavnoj glumačkoj karijeri dobila u zadarskom kazalištu ‘Nobile Teatro’ kada je imala samo četiri i pol godine. U Zadru je u ožujku 1863. godine gostovala talijanska kazališna družina čiji je član bio i Eleonorin otac. Izvodili su dramatizaciju Jadnika Victora Hugoa, a Eleonora je igrala Cosette i za četiri dana (predstava se igrala svaki dan) dobila je dvije lire po predstavi, ukupno osam lira. Original tog računa sačuvan je u muzeju u Pittsburghu (u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji) gdje je Eleonora Duse umrla”.

Fantastičan detalj o velikoj Eleonori Duse vezan za naš grad! Možda bi taj podatak, pa i račun o njezinu zadarskom honoraru, prvom u životu, mogao predstavljati jednu zgodnu brendovsku kulturno-turističku “foru” iz bogate zadarske povijesti svakodnevice.

A evo što o Eleonori Duse koju se smatralo najvećom glumicom epohe, donosi hrvatska Wikipedia: “U 66. godini, teško bolesna od tuberkuloze, zadivila je svjetsku javnost iznenadnim gostovanjem u Pragu i Pittsburgu. Godinama usamljena i daleko od pozornice, vratila se na scenu trijumfalno, ali posljednji put. Kao protagonistica u drami “Zatvorena vrata”, glumila je sjedeći, a govorila promuklim jedva čujnim glasom, da bi zadnju snagu svojih razjedenih pluća čuvala za svršetak, kada je znamenitim scenskim krikom očajnički zavapila: “Sama! Sama!”. Kraj predstave poistovjetio se i s krajem njezina burna i slavna života. Zagušena kašljem, umrla je sasvim sama, u hotelskoj sobi u Pittsburgu”.

Film “Duse” koji je lani promoviran na venecijanskom Filmskom festivalu, posvećen je njezinim zrelim godinama umjetničkog stvaralaštva i života, na strastveni pristup kazalištu, ali i na njezine vrlo kompleksne odnose s tadašnjim režimom kao i s Gabrieleom  D’Annunzijem. Film, dakle, prati posljednje godine života velike Duse, njezino teško zdravstveno stanje, povratak na scenu, komplicirane odnose s kćeri, te njezinu umjetničku predanost glumi unatoč društvenim promjenama i usponu fašizma toga vremena.

Davno prije ovog recentnog filma Pietra Marcella koji predstavlja svojevrsnu kinematografsku elegiju, a ne klasičnu biografiju slavne glumice, još 1947. godine bio je snimljen jedan biografski film o njezinu životu koji je režirao Filippo Walter Ratti.

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Eleonora Duse bila je živuća legenda europske kinematografije i talijanska nacionalna ikona. Na turnejama je proputovala Europu i obje Amerike, bila primljena u Bijeloj kući te kao prva žena i prva Talijanka izašla na naslovnici Timea – zapisao je o njoj u povodu najnovijeg filma Jurica Pavičić.

Naglasimo još jednom da je njezin uspon ka svjetskom vrhu filmske umjetnosti započeo u Zadru gdje je kao djevojčica zaradila svoj prvi honorar glumeći u ovdašnjem kazalištu, u izvedbi Hugoovih Jadnika, jednog od najznačajnijih djela svjetske književnosti. A račun o isplati tog honorara čuva se još i danas u muzeju u Pittsburghu. Ta činjenica nema ništa manju brendovsku važnost za Zadar od, primjerice, Hitchcockovog boravka i noćenja u hotelu Zagreb gdje je uživao u “najljepšem zalasku Sunca”.