Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.
Ponašanjem je bio na svoju ruku, zbog čega su ga mnogi smatrali oriđinalom, što mi nekako uz njega nije išlo. Imao je čistu dušu i zračio poštenjem i naivnošću, pa mi ga je uvijek bilo žao. U službenim knjigama upisan je kao Krševan, no od njegovih najranijih godina svi su ga zvali samo Krešo, jer je ono Krševan, pogotovo djeci, bilo teško izgovoriti. S Krešom sam bio u dobrim odnosima i nikad ga nisam provocirao i podbadao, što su mnogi iz moje generacije i onih prije i kasnije, činili. Bio je dobričina, ali u njegovom psihičkom razvoju nešto nije bilo uredu, te si je, navučen od gradskih berekina, umislio kako je najbolji košarkaš ne samo u Zadru, nego i u državi i kako je najveći vratar, čak ispred legendarnog Vladimira Ere Beare. Dite gradsko, živio je na katu u zgradi u blizini Četiri kantuna na Poluotoku te je stalno bio pod udarom gradske mularije. U tu berekinijadu uključili su se, ne sa zlom namjerom, i ljudi iz KK Zadar, čak i veliki farabut legendarni trener Enzo Sovitti, uz njega, dakako i košarkaši iz te generacije. Kad su klubovi dolazili u Zadar, večer prije utakmice probavali bi teren, lopte i koševe, naši košarkaši nagovorili bi najveće igrače, košarkaške legende, kao Radivoja Koraća, Ivu Daneva, Mirzu Delibašića, Dražana Dalipagića i druge, da igraju s Krešom tešta-tešta na jedan koš i da mu puštaju, a onda bi Krešu slavili kao najboljeg, zbog čega je on cvjetao. Slično je bilo i kod nogometa. Krešu bi doveli na Đil, na betonsko igralište za mali nogomet (nekad i na veliko igralište u Stanovima), postavili ga na vrata i hvalili kao sjajno brani. Jednom se tako umalo zbila velika tragedija. Dobroćudni berekin Josko Radović (brat Tomislava i pok. Vinka sa stanom u zgradi uz hotel Zagreb) nagovorio je došljaka, koji nije bio upoznat sa situacijom oko Kreše, neka hvali Krešine obrane, ali i neka mu kaže, da je Vladimir Beara ipak bolji vratar od njega. Krešo je naprosto poludio, potrčao do najbližeg povećeg kamena i potegao prema glavi došljaka, a kad ga je za dlaku promašio, onako visok i jak zaletio se na njega smožditi ga. Jedva su ga spriječili. Bilo je oko našeg dragog,a nažalost pokojnog,Krševana Kreše Travice, još dosta toga ( mene je, primjerice, molio pomoći mu neka u Kninu bude košarkaški trener), a ova crtica je tek natuknica, da ga se ne zaboravi. On je važni i dragi dio memorije ovoga grada. Na fotografiji je jedini Krešin portret do kojeg se moglo doći.