Otkad su se američki astronauti vratili sa zadnje ekspedicije na Mjesec (prije 42 godine), svemirom dosad nije letjela ovako velika kapsula namijenjena za pilotirane letove. Široka je 5 metara i visoka malo više od 3 metra. (Kapsula “Apolla” bila je široka 4 metra). Ovo joj je bio prvi pokusni let, ali to nije bio let kompletnog svemirskog broda. Naime, svemirski brod “Orion” sastojat će se od kapsule i servisnog modula u kojem će biti sustavi neophodni za održavanje letjelice i održavanje života astronauta, s fotonaponskim pločama, pogonskim sustavom i sa spremnicima za oko 9 tona goriva. Ovaj servisni modul upravo gradi Europska svemirska agencija.
Znači, svemirski brod “Orion” biti će američko-europska svemirska letjelica. Zasad je potpisan ugovor o gradnji jednog servisnog modula i dio dijelova za drugi primjerak. Prvi kompletan “Orion” (bez posade) poletjet će na put oko Mjeseca 2018. g. ukoliko do tada bude spremna nova velika raketa-nosač “SLS” (Space Launch System) koja će u nisku orbitu oko Zemlje moći ponijeti teret od oko 70 tona.
Povijest “Oriona”
Neobična je bila povijest dizajniranja kapsule “Oriona”. Predsjednik Georg W. Bush objavio je 2004. g. povratak američkih astronauta na Mjesec sa željom stvaranja male baze na njemu (program Constellation) i tada je počeo razvoj kapsule. Međutim, predsjednik Barack Obama ukinuo je program 2010. g. a razlog je bio u tome što se pokazalo da nema dovoljno novaca.
U vrijeme “Apolla” budžet NASA-e bio je nekoliko puta veći nego danas. Nije bilo političke volje da se budžet bitno poveća kako bi se Amerikanci vratili na Mjesec. Onda se počelo razmišljati da se kapsula dizajnira kao čamac za spašavanje koji bi bio prikačen na Međunarodnoj svemirskoj postaji. No, 2011. godine objavljen je novi plan po kojem će kapsula služiti za let astronauta daleko od Zemlje, prema Mjesecu, prema asteroidima i eventualno prema Marsu. U slučaju za Mars kapsula bi bila prikačena za veliki pogonski sustav, kompletiran u Zemljinoj orbiti, koji bi ostvario međuplanetni let, proletio pored Marsa te krenuo natrag prema Zemlji (takva vizija bi možda mogla biti ostvarena poslije 2035. g. ali za to nema konkretnog plana). Kapsula bi tada služila za povratak u atmosferu Zemlje brzinom većom od 11 km u sekundi!
Put na Mars?
Međutim, za ovo povezivanje sa Marsom često ćemo slušati jer zvuči privlačno za publiku i za medije pa se koristi za propagandu i za bolje opravdavanje uloženih sredstava. Rekao bih da je to kao kad bi neka kompanija napravila čamac za spašavanje, spustila ga u vodu i onda izjavila kako je to prvi važan korak za putovanje prekooceanskim brodom, a da za taj prekooceanski brod još uvijek nije poznato ni kako će uopće izgledati. Toliko o kombinaciji “Oriona” za Mars.
Naravno, za takvu ulogu, za više od 20 godina unaprijed, kapsula bi bila osuvremenjena, ali bi konstrukcija mogla ostati ista. Mnogi će se upitati ima li smisla nakon dva desetljeća koristiti isti tip kapsule? Ali – eto vam ruske kapsule “Sojuz” koja se za letove astronauta koristi već preko 47 godina! Američki astronauti već preko tri godine potpuno su ovisni o njemu i to će potrajati još oko tri godine. Naravno, kapsula je tijekom svih tih desetljeća osuvremenjena i opremljena digitalnom tehnikom, ali je izvana ostala ista.
Prvi pilotirani let “Oriona” sa četiri člana posade bit će najranije 2021. g. i tada će astronauti otputovati na let oko Mjeseca. Treba reći da su političari tražili od NASA-e da što prije sagradi veliku raketu-nosač za let daleko od Zemlje, a NASA se morala braniti da to ne može napraviti tako brzo kako bi političari htjeli. Jer mnogima je dosadilo da Amerikanci samo lete u orbiti oko Zemlje mada Međunarodna svemirska postaja ima divovski potencijal za raznovrsna znanstvena istraživanja i eksperimente i na njoj treba još mnogo učiti i naučiti za otići puno dalje. No, kad je počeo razvoj velike rakete, istovremeno je zajamčena i budućnost “Oriona” kojeg će ona ponijeti u svemir. Ali opet, sve može stati ako dođe do prevelikog povećanja predviđenih troškova. Amerikanci su htjeli imati kapsulu za daleka putovanja i sad su je i dobili. Samo sad ostaje pitanje: koji su pravi ciljevi nove kapsule? Međutim, teško je planirati ciljeve kad nema povećanja budžeta niti se on uopće nazire. Zato nije moguće sada ići na projekt gradnje Mjesečevog broda koji bi omogućio spuštanje na Mjesec. Bio je najavljen i prvi let astronauta do asteroida koji bi se ostvario do 2025. godine. Evo kako sada stoje stvari.
Pregršt zadaća tek predstoji
Treba konstruirati automatsku letjelicu sa električno-ionskim pogonom (sa puno jačim motorima od onih koji su do sada korišteni i koji se koriste) i ta bi letjelica trebala otići do odabranog asteroida promjera do 7 metara i mase do oko 500 tona. Treba tek pronaći takvo tijelo koje je u putanji sličnoj putanji Zemlje. Letjelica bi ulovila asteroid i dovela ga te parkirala u orbiti oko Mjeseca. Onda bi astronauti odletjeli u orbitu oko Mjeseca i istražili asteroid te uzeli uzorke sa njega. No, pitanje je kada će takva automatska letjelica biti konstruirana jer to traži značajna tehnološka usavršavanja, a sama misija dopremanja asteroida trajala bi godinama. A taj cilj (u magli) zasad je jedini konkretni cilj za “Orion”.
“Orion” će moći osigurati životne uvjete za 21 dan boravka posade, a u stanju hibernacije letjelica će moći biti 7 mjeseci u svemiru. Za daleke ciljeve bit će potreban poseban modul za život astronauta, a koji će biti spojen sa kapsulom. U kapsuli ima 9 kubičnih metara životnog prostora, 50 posto više nego u kapsuli “Apolla” gdje su bila tri astronauta. Kapsula “Oriona” imat će masu od blizu 9 tona, kad bude potpuno iznutra opremljena. To je 50 posto veća masa od one kod “Apolla”. Sa servisnim modulom “Orion” će imati ukupnu masu od oko 22 tone od čega će oko 9 tona otpadati na gorivo. Za usporedbu svemirski brod “Apollo” imao je 30 tona i mogao je obaviti ulazak u orbitu oko Mjeseca i povratak iz nje prema Zemlji (prvi je to napravio “Apolo-8” 1968. g.). Međutim, “Orion” će imati gorivo samo za izlazak iz orbite oko Mjeseca. Za ulazak će trebati poseban raketni modul ili će eventualno koristiti zadnji stupanj velike rakete sa preostalim gorivom. Ovo je očito posljedica prvog projektiranja kada su još računali da će Mjesečev brod nositi i gorivo za ulazak dvije spojene letjelice u orbitu oko Mjeseca.