Izbori. Riječ koja u meni izaziva samo dvije reakcije, i to potpuno dijametralno suprotne po svom značenju. Prva je, dakako, vrhunac demokracije, mogućnost promjene i snaga koja je u rukama građana. Druga, pak, ona realnija – poriv na izbačaj trenutnog sadržaja želudca. Na žalost, ali, ništa treće u meni ne izaziva taj vrhunac demokratičnosti koji je toliko ljigav da mi se… rekao sam već.
Nije problem da mi, već spomenute reakcije, izaziva crvena, plava, žuta, zelena, svjetloplava, crna ili neka druga boja, izazivaju mi ih oni koji predstavljaju te boje. A sve pod krinkom iznimne ljubaznosti i bliskosti s ljudima. Namjerno ću izostaviti “malih” ljudi jer, eto, nekako mi ne odgovaraju u ovom kontekstu.
Prošao nam je Dan žena, kako su kolege na portalu pisale, bez žena najveće političke stranke, one plave, dakako, no crvene su se zato angažirale na sve strane. I zelene, također. No plavih – ni za lijek. No, to zapravo i ne čudi, jer, upravo ta politička opcija još uvijek nije istaknula svog gradonačelničkog kandidata. Župana, naravno jest, no onog gradskog – zmija i noge, to je ta varijanta.
No, dobro, koga je još briga tko će nam biti gradonačelnik. Ionako svi pričaju tko nebi trebao biti, to je, onako, po inerciji, nekako prirodni tijek stvari u razgovoru – tko ne bi trebao biti, lako ćemo za onog tko bi trebao. On ionako nikad neće sjesti u tu fotelju. Koja je, iz prve ruke, dosta ofucana i nije ništa posebno.
Izbori su, eto, kažu brzo. Još nekih mjesec i pol dana – a onda dan velike odluke. Hoće li ovi ili oni upravljati sudbinama naših novčanika, jer to je, uistinu, jedino što oni i rade, zar ne? A ovih mjesec i pol dana do te nedjelje, do tog dana kada ćemo još jednom pokazati koliko smo demokratični i sposobni odabrati gusku koja će stajati na čelu našeg stada, proteći će u svim mogućim gadljivim tonovima, slikama i ostalim prizorima. Cvijeće, pogače i srdačni osmjesi pratit će nas na svakom kutu, iskakat će sa stranica dnevnih tiskovina, s banera portala, s video spotova televizija i jumbo plakata. Oni su, kažu neki, najbolji način oglašavanja. Još ako si infiltriran u vlasništvo tvrtke koja ima svoje oglasne prostore – nema boljeg.
Sjećate li se kako prije velikih koalicija i najava istih svi govore o svom programu, o tome kako će koalirati s partnerima koji se mogu pronaći u istome? Pa naravno, to je floskula koju naši političari i političarke (posebno) vole isticati. A koji su to programi? Koje su to smjernice za koje se zalažu već spomenuti uvaženi? Za koga bi trebalo glasati ako, primjerice, ispred kuće susjedi gomilaju smeće? Kome bi trebalo dati glas ako želim jednostavnije izgraditi farmu krava? Plavim, crvenim, zelenim – nemam pojma! Priznajte da ne znate ni vi, zar ne?
Program, smjernice, zalaganje – za što i koga? Što to, recimo, u programu razlikuje Rena Sinovčića, Stipu Zrilića ili Renatu Sabljar Dračevac? Boje? Količina poklonjenih pogača ili podijeljenih stabljika cvijeća? Ovaj se, znamo svi, zalaže za male ljude, ovaj za nastavak svih dosadašnjih smjernica, a jedina dama među kolegama, ona se zalaže za svaki dom, ma što god to značilo.
Igrom slučaja sam ovih dana razgovarao s nekoliko osoba iz dijela županije u kojem nemaju novaca za kupiti novine, gdje slušaju samo Katolički radio i gledaju jedino HTV 1. Drugo do njih ne dopire. Internet – pitat će vas što vam je to, pa ga nisam ni spomenuo. Dakle, što je njemu ili njoj važno za odabir boje koju će zaokružiti? Spomenuta pogača, korica kruha, rasparana majca ili porcija fažola s kobasicom?
Mislim da će mjesec dana kampanje, koja bi trebala početi uskoro, donijeti većinu odgovora na postavljena pitanja. Možda i na sva, tko zna.
