Tko o čemu – ja o izborima. Pa kako i ne bi, kad su ove godine toliko ljigavo i gnjusno započeli da je to ludilo, rekli bi Splićani. Ovi pljuju, ovi se brane, treći mole krunicu.. da, da, partija se priklonila crkvenim odmetnicima i izopćenicima, ne bi li time prikupili koji glas više. I to nitko drugi doli kandidata do kojeg se ne može doći jer – on je u Zagrebu, on je u upravi, on radi. Pazi ti to – čovjek radi.
Nije sad to toliko sporno, dakako. Neka radi. Neka posao dobije i skoro 400 tisuća nezaposlenih na Zavodu, daj Bože. No, on ima veliki “master plan” – on će Grad voditi menadžerski, on će financije Grada dovesti na pozitivnu nulu. On će, vjerujem, i svake nedjelje bi u katedrali na misi. Ili se varam?
Ovih sam dana, zapravo, ostao iznenađen informacijom kako je spomenuta stranka, dakle, bez imenovanja, pozamašnu svotu novaca izdvojila kako bi, jedan lokalni portal, usto, ne registriran čime nije ni klasificiran kao medij, kupila i upregnula u funkciju jurišnika na prvoj crti. Zanemarujući pritom statistiku, brojke, čitatelje, relevantnost, opći dojam, doseg – i da ne nabrajam dalje. Kupila je tako partija prvi svoj portal u Zadru. Službeno, dakako, oni to nisu. Ali neslužbeno… Mada, vjerujem kako bi veći smisao imala kupovina, recimo, portala o uređenju interijera ili pak brige o kućnim ljubimcima.
Nikad nisam volio kuloarske priče, pisanja nekih velikih novinarskih zvijezda čiji cilj je huškanje i promoviranje propalih zlatnih krava i teladi, no činjenice sam uvijek uvažavao. Onoliko koliko smatram da su važne, bitne i od neke koristi ili štete. Neminovno je kako će sve više “prljavštine” i sve nižih udaraca biti plasirano u određenim medijima koji predstavljaju određene struje. No, koliko će one biti relevantne, činjenične i ljudske, to je već pitanje koje bi se moglo okarakterizirati čistim retoričkim. Naravno, odgovor znamo svi, zar ne?
Evidentno je, partija je počela s kupovinom lokalnih glasila, za početak. “Master plan” u svoj svojoj briljantnoj genijalnosti, razvidno je, pokrivat će sve nebitne točke Grada, okolice, pa i eto, virtualnih pustopoljina, od milja nazvanih “zadarsko medijsko čudo”. Fascinantno je, zapravo, to što ni sami kandidati u spomenutoj partiji, nisu upoznati s kupovinom lokalnih portala, pa na upite odgovaraju kratko i jasno – “Mi ne”, bez imalo taktiziranja, bez imao razmišljanja, pokazujući se u najboljem svjetlu i prirodi koja im je zapravo urođena – neznanju. Možda ne toliko neznanju koliko indiferentnošću, što su pokazali u više navrata.
A zašto? Pa zapravo, to ne znaju ni oni, kako bi onda znao ja. Možda da imam nečiju člansku iskaznicu i da podupirem kojekakve ideologije, bile one obojene, višebojne, bile one lijeve ili desne, valjda bi mi bilo lakše shvatiti tu dozu idiotizma. No, sve je to neslužbeno, naravno. Pa, na kraju krajeva, odgovorili su “Mi ne”. Zašto bi ja sumnjao u odgovor.