Nedavno istraživanje je pokazalo, i to prvi put ikada, da preko pedeset posto ljudi mrzi svoj posao. Mene ne iznenađuje ta brojka, mene iznenađuje što su neki iznenađeni tom brojkom. Ako izuzmemo manje tvrtke u kojima obično rade male homogene ekipe ljudi, velike kompanije su zbilja odličan rasadnik za hrpu nezadovoljnih ljudi. Ajmo po redu.
Tko vjeruje da je nekom šefu stalo do toga da su mu radnici sretni i zadovoljni? Ima naravno i takvih, ali budimo realni, najvažniji cilj neke kompanije je kako zaraditi novce, a ne da vi budete sretni. Uostalom, pogledajte za koliko love radite. Radite za onoliko koliko vam treba za osnovne troškove, a ako hoćete nešto ekstra, morate u kredit ili minus.
Ajmo dalje. Koliko vam je ljudi s kojima radite zaista simpatično i volite s njima provoditi vrijeme? Vrlo je vjerojatno da ne možete smisliti ni onoga s kim dijelite stol i telefon. Da ne spominjem ulizice, neznalice, one koji se na poslovnoj ljestvici penju na razne načine samo ne zahvaljujući svom znanju i sposobnostima… Takve ne voli nitko, a u pravilu takvih su pune firme. Totalni ljigavci, ti su i meni išli uvijek na živce. Odvratna ekipa.
Najbolji dio dana provodite u uredu. Oni koji nemaju sreće provode ga u uredu s ljudima koji im nisu prijatelji, a nisu ni kolege. Upravo suprotno, jedva čekaju da vam nešto smjeste ili da odradite njihov posao umjesto njih. Ako nisu takvi, onda ne prestaju pričati o svojoj djeci ili nekim svojim problemima. U pravilu, na poslu imate jednu ili dvije osobe s kojima možete na kavu.
Ako ste pušač, stalno morate izlaziti van pušiti i onda vam još netko broji koliko ste puta bili van. Kao da ste vi donjeli zakon kojim se zabranjuje pušenje u zatvorenim prostorima. Ali, zato svaki žderonja može dofurati ćevape s lukom ili neku smrdljivu hranu od koje će zasmrditi cijela zgrada. No, njega se tolerira, a vi pušite vani, na kiši, snijegu, vrućini… Kažu da nitko nije umro od luka, a od cigareta je. Ja znam neke koji nikad ne mogu isprati smrad luka sa sebe i ne znam što bih mislila o tim ljudima osim da bi ih najradije preselila natrag u pećinu.
Kad smo već kod hrane – što jedete na poslu? Ono što nikad ne bi jeli doma. Šugave, precijenjene sendviče u kojima samo u tragovima nalazite salamu i sir, hrpu čipsa i keksa, a ako jedete u menzi onda redovito jedete nešto što je pečeno ili frigano na starom ulju, obavezno u toj hrani nalazite dlake i kojekakva strana tijela… Jedino kad možete biti sigurni da na poslu jedete nešto fino i što ne morate platiti suhim zlatom je kad netko slavi rođendan ili rođenje djeteta pa časti. Ali, takvih je prigoda sve manje. Ljudi nemaju novca, a i sve je manje zaposlenih po firmama, pa se smanjenjem broja zaposlenih proporcionalno smanjio i broj rođendana.
Vaš šef stalno prosipa floskule kako oni koji imaju znanje, koji su ambiciozni i uporni, da će baš takvi napredovati. Onda odjednom skužite da godinama i dalje radite isti posao, a naprijed su otišle one ljigave ulizice, njegovi prijatelji, rođaci… Takvi se prema vama ponašaju kao da ste budala i neradnik, ali već ste navikli na to pa to više ni ne primjećujete.
WC prostorije u većini tvrtki su zbilja šugave. Od one druge osobe koja je na WC-u u isto vrijeme kad i vi vas dijeli šperploča. Znam hrpu kolega koji na poslu mogu samo pišati, ali za veliku nuždu čekaju kad jednom stignu doma. Ponekad im se dogodi da dok dođu do doma više nemaju snage ni kenjati.
Ne kažem da nitko ne voli svoj posao. Ima puno ljudi koji svoj posao vole. Evo, ja volim svoj posao. Samo pokušavam dokazati da istraživanje o pedeset posto ljudi koji ne vole svoje posao nije pogrešno.
