Priča o Maraschinu, najpoznatijem zadarskom likeru svjetske slave započela je davne 1399. godine. Iz tog razdoblja, naime, potječe prvi zapis u kojem se spominje stablo maraške: ” (…) jedno veliko stablo maraške u neposrednoj blizini samog grada Zadra na položaju Kolovare, u vinogradu kod Fontane, kraj samog mora…“, stoji u zabilješki koju čuva Državni arhiv.
Stoljeće kasnije, u okrilju tišine dominikanskog samostana, proučavajući ljekovito bilje, redovnici su od zrelih plodova dalmatinske višnje i njezinih mladih grančica spravili jedinstven napitak i nadjenuli mu poetično ime “Rosolj”, što dolazi od latinskog “ros solis” – sunčeva rosa.
Autohtoni liker redovničkih ljekarnika nije mogao dugo ostati zatvoren iza samostanskih zidina. No, trebalo je još vremena proći da se ljudski rod domisli načina masovnije proizvodnje. To se dogodilo u 17. stoljeću, za vrijeme mletačke uprave u Zadru. Mlečani su, naime, poticali proizvodnju likera u prvim manufakturnim destilerijama, a Maraschino je zbog punoće svog okusa bio nezaobilazan.
No, prava era ovog zadarskog dragulja u boci započela je 1759. godine, kad se u Zadar doselio Francesco Drioli i usavršio tehniku destilacije maraške. Tako je rođena “Fabbrica di Maraschino Francesco Drioli”. Do konca 18. stoljeća Maraschino je stekao svjetsku slavu, a posebice su ga obožavali Englezi.
Međutim, Drugi svjetski rat napravio je svoje i poslovanje tvornice u ovom teškom povijesnom razdoblju opada. Maraschino su tada mogli priuštiti tek njemački okupatori i civilna vlast. Nakon savezničkih bombardiranja koja su opustošila gradsku jezgru, obitelj Salghetti Drioli napustila je Zadar, a tvornicu je 1943. godine preuzeo gospodin Apoloni, upravitelj Bance Dalmate di sconto. Godine 1944. punomoć za upravljanje tvornicom dobio je Maksimilijan Zerijali koji je ostao na čelu tvornice sve do partizanskog oslobođenja Zadra, kada je Upravni odjel Okružnoga NOO Zadar čitavu imovinu obitelji Salgehetti Drioli stavio pod svoju privremenu upravu zbog odsutnosti vlasnika. U studenom 1945. ing. Vittorio Salghetti Drioli osuđen je za gospodarsku suradnju s neprijateljem. Osim što je osuđen na zatvorsku kaznu, zaplijenjena mu je sva imovina i to u korist Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Ista sudbina zdesila je i Luxardo, drugu tvornicu Maraschina, dok je treći proizvođač, Vlahov “dobrovoljno” predao novoj državnoj vlasti svoju imovinu, a s njom i recepte. Jugoslavenska “narodna” vlast ujedinila je ove tvornice pod nazivom “Maraska”, a to je ime opstalo do dana današnjeg.
No, kako je Maraschino sebi priskrbio status planetarno poznatog pića? Njegovoj slavi svakako nije odmogla činjenica da je u čarima ovog glasovitog eliksira uživao poznati ljubavnik Casanova, veliki vojskovođa Napoleon, zatim Hitchcock, Baudlaire te brojni poznati glumci i pjevači.
Poznato je danas i da su Maraschino pili i putnici legendarnog Titanica, a o njemu je pisao i Balzac. Kao zanimljivost ističe se i da je 1871. godine engleska kraljica Victoria naručila ogromne količine ovog zadarskog likera, a šesnaest godina kasnije princ od Walesa, koji je kasnije postao kralj George V. na svom je proputovanju kroz Zadar osobno posjetio tvornicu”Drioli” i tom prigodom naručio veliku količinu poznatog zadarskog likera.
Zanimljivost je i da se Maraschino dugo prodavao u bocama od muranskog stakla. Poznati ručno opleten omot od šiblja imao je svoju praktičnu namjenu. Kroz 19. stoljeće putovalo se kopnom jednako koliko i morem, pa su ovako boce lakše mogle “preživjeti” daleka putovanja kamenitim cestama.
A danas? Maraschino se još uvijek proizvodi, a njegova izblijedjela slava pomalo vraća svoj stari sjaj. Čini se da Zadrani sve više postaju svjesni neprocjenjivog blaga svoga voljenog grada…