Negzana je u Škabrnji izgubila djeda, oca, majku i supruga: “Nisu nam dali da bilo što nosimo, uzela sam maloj jaketicu…”
Nakon što su 17. rujna 1991. na Škabrnju pale prve granate, u selo je iz PU Zadar poslan Marko Miljanić koji utvrđuje obranu Škabrnje i okolnih mjesta. Zadatak nije bio lak, ljudstva je bilo vrlo malo, a isto tako i naoružanja. Samostalni bataljun Škabrnje brojao je najviše 950 ljudi i držao liniju obrane dugačku 32 kilometra. Od toga 240 branitelja bilo je u samoj Škabrnji te je držalo crtu obrane od oko 6 kilometara. Mnogi mladići iz Škabrnje već su ranije, kada je krenuo rat, dragovoljno pristupili nizu postrojbi te su branili Hrvatsku na više ratišta.
Negzana Pavičić izgubila je u tom pokolju djeda, oca, majku i supruga Milu kojeg su joj ubili pred očima. Zajedno s dvije malene kćeri i sama je jedva ostala živa, prenosi ika.hkm.hr.
„Počele su pljuštati granate sa svih strana po mom selu Škabrnji. Ja i muž brzo smo uzeli djecu i odnijeli ih u podrum. Ubrzo su stigli i svi ostali koji su se povlačili od početka sela pa do nas. Bilo nas je oko pedesetak, razmišljali smo da idemo bježati, ali nismo imali kamo. Četnici su okružili cijelo selo s 29 tenkova, transportera, a četnicima se ni broja nije znalo. Naši su s 30 pušaka uspjeli odolijevati oko tri sata. Bilo je grozno. U podrumu nismo bili svjesni što se događa, da ih toliko ima i da su naši izginuli. Još smo imali nade da ćemo se izvući, obraniti, dok nisu tri granate ispaljene iz tenka udarile u našu kuću i dok nismo čuli kako viču: “Ubit ćemo vas sve, ustaše, izlazite van, predajte se. Tada su se svekar i muž predali rekavši: “Nemojte pucati, ovdje su samo žene i djeca, nemojte njih pobiti.” Muža su mi odmah ispred kuće ubili, dok su nas izvodili iz podruma. Djeca su plakala, svi smo bili izvan sebe. Nisu nam dali da bilo što nosimo, ja sam uzela maloj jaketicu, ali sam ju morala baciti. Od podruma pa do ceste pucali su i ubijali redom. Gledali smo naše rođake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi. Među njima je bio moj djed. Došao je neki jugooficir i nije im dao da dalje ubijaju. Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam eto sad Tuđman i Hrvatska, da nas spase oni za koje smo glasovali. Jedan viče držeći nož u rukama kako do sada nije nikoga zaklao, ali da bi mene i moju malu s guštom. Odvezli su nas u vojarnu u Benkovcu. Tad sam saznala da su mi otac i majka ubijeni, čega je bilo svjedok dijete od petnaest godina. Tu su nas opet saslušali i ispitivali. Rekli su nam da će nas isti dan predati Šibeniku ili Biogradu, da pregovaraju tko će nas preuzeti. Na kraju su nam rekli da nas naši neće primiti, slali su nas u Zemunik četnicima, rugajući se da sigurno tamo nekog poznajemo.“
Pokolji i progoni nastavljeni su idućih dana i u susjednom Nadinu, a tijekom višegodišnje okupacije sve do konačnog oslobođenja u “Oluji” broj škabrnjskih žrtava povećao se na 86.
Napadom na Škabrnju osobno je zapovijedao Ratko Mladić ratni zločinac kojem se sudilo u Haagu, ali ne i za Škabrnju.