OBLAK U GLAVI Retrospektivnom izložbom A.B. Švaljek se vratio u svoj Zadar

U Zadru je 14. svibnja otvorena međunarodna retrospektivna izložba Antuna Borisa Švaljeka “Oblak u glavi”, u suradnj s Gradskim muzejom Varaždin, Narodni muzejom Zadar, Hrvatskim društvom likovnih mujetnosti i Muzejom moderne umjetnosti Mostar. Zadarska izloža je treća iz ciklusa koji se sastoji od ukupmo četiri, od čega prva u Varaždinu, druga u Mostaru a četvrta će biti krajem godine u Zagrebu. Na otvaranju zadarske izložbe publici su se obratili organizatori, domaćin ravnatelj NMZ-a Marin Ćurković, kustosica izložbe Nevena Štokić, viša muzejska savjetnica Gradskog muzeja Varaždin Elizabeta Igrec, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Tomislav Buntak, autor ciklusa Milan Bešlić, a izložbu je otvorila pročelnica Odjela za kulturu i sport Grada Zadra Dina Bušić. Retorspektiva je postavljena na prvom katu Providurove palače i bit će izložena do 1. listopada 2026. Sadrži ukupno 153 predmeta (slika, skulptura, grafika i reljefa), a za izložbu je tiskan katalog sa 226 reprodukcijam na ukupno 248 stranica.

Nevena Štokić je u svom obraćanju publici predstavila opus A.B. Švaljeka. Prenosimo dio njezina izlaganja:

Antun Boris Švaljek u slikarstvo je ušao polovicom sedamdesetih godina prošlog stoljeća pred sam proboj postmoderne na hrvatskoj likovnoj sceni.

Njegovu prisutnost na zadarskoj likovnoj sceni pratimo još od zadarskog Salona mladih iz sedamdesetih, na skupnim izložbama udruženja umjetnika, na povremenim samostalnim izložbama, na Plavom salonu, pa se i kada bi izbivao iz Zadra, primjerice predajući na širokobriješkoj Likovnoj akademiji, uvijek nekako podrazumijevao kao stalni dio zadarskog likovnog kruga.

Vrlo rano izgrađuje svoj osobiti stil prerađujući trendove i utjecaje, te na neki način ostaje na rubu trendova. Usvojivši elemente pop – arta, stripa, reklame i čak kiča, gradi svoj prepoznatljiv izraz koji je teško bilo podvesti pod neki od trendova tada prisutnih na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Jednom je prigodom Ive Šimat Banov opisujući Švaljeka nanizao što je on sve za njega. On je, citiram: „Etnolog, putnik, pustolov, iluminator, kipar, kolažist, konceptualac, asocijativac, medijevalist, samostanac, Hrvat, kozmopolit, domoljubni čovjek, globtroter“, koji nas je „dobro proučio i podučio o povijesti.“

Naime, čak i u ratnim temama na njegovim slikama nema krvi koja teće potocima, nego primjerice braniteljima opsjednute srednjovjekovne tvrđave u pomoć priskače sv. Juraj koji opakoj nemani pušta krv baš koliko treba, bocnuvši je taman toliko da vidimo o čemu se radi. A i nemani i strašni zmajevi se nekako čine bezazlenima i simpatičnima, a samo stradanje i smrt dalekom jekom svijeta odraslih, jer, naglasit ću Švaljek izvlači svoje likove i scene iz svijeta stripa i dječje slikovnice. Junaci borbe s Turcima, zmajevi i vilenjaci srednjovjekovnog fantastičnog bestijarija pa i borci domovinskog rata, svi su oni dijelom prostodušnog i duhovitog tumačenja priče svijeta.

Njegovi su likovi, parafraziram Šimat Banova: ljudi koji su ustali u obranu domovine, naoružani do zuba dječjim pištoljima na vodu. A pod Sigetom i Siskom ratuju lutci i drveni vojnici, na Maslenici hrvatski tenkovi kao u dječjoj igri izdaleka ciljaju i pogađaju one krajiške koji su se dali u bijeg.

Dobro i zlo dijelom su igre bez pobjednika i pobijeđenih, a umjesto ceremonije i patetike tu je sve malo, intimno, prisno i komično. To je ona vrsta „humora pod vješalima“, ali bez krvi i patnje, primjerenijeg djetinjstvu nego epu, mitu ili uozbiljenoj povijesti. Nema kod njega strahota mrtvačkih plesova ni zaglušnih trublji sudnjega dana. Na velikom Švaljekovom Oltaru, koji je 2000. godine bio izložen u Gradskoj loži i koji je nazvan zbirom veselih vragolija u paklenom i rajskom okruženju, čak se i zlokobni Staljin pojavljuje s glazbalom u ruci, chagallovski lebdi iznad Vitebska i nije više od fantastične utvare koje se malo tko boji. Kao da u tim prizorima Švaljek priča viceve na račun čovjeka i smiješne strane povijesti načinom Monthy Pythonovog letećeg cirkusa. Književnik Tahir Mujčić prozvao ga je stoga našim „neoboschom u klaunovskim cipeletinama“ jer je tragičku masku zamijenio onom komičkom. I, kako je već u kritici zamijećeno, bez obzira radilo se o bićima raja, pakla ili čistilišta, svecima ili zločincima, slikar ih pripitomljava, blago ironizira i oduzima im snagu tragedije i lice ceremonije.

Karakterizirajući Švaljekov slikovni prostor posegnula bih ovdje za kratkom ali sveprožimajućom sintagmom Ive Šimat Banova – „svijet kao krletka“. Pritom krletka nije skučen prostor neslobode i ograničenja, nego dapače ograđeni prostor svoga svijeta koji je pripitomljen, ugodan dom za, kako kaže Šimat Banov, glomaznu pticu koja se u njemu ne osjeća loše citiram „ne može se pomaknuti, ne može se okrenuti, ali je zadovoljna.“ „Svijet kao krletka“ zapravo je dom koji pod svojim uvjetima kontrolira i u kojemu prebiva švaljekovska ptica koja i kada krila ne može raširiti, sada leti na onima mašte i svejedno pjeva.

Na kraju treba istaknuti da je u našoj umjetnosti Švaljek jedno od najimaginativnijih crtačkih pera, onaj koji voli narativnu likovnost, razvijanje fantastičnih sižea i nadrealistično. Prizori su mu, kako je to i kritika zamijetila, uvijek do kraja očovječeni, bez obzira na to radilo se o ljudima, životinjama, biljkama ili neživoj prirodi. Kroz njegove se scene krećemo uvijek kao kroz gustu antropomorfnu šumu gdje nas dočekuje i kakva duhovita uputa i objašnjenje, kakav slogan koji će rastumačiti gdje smo, kuda krenuti i gdje doći u toj začaranoj šumi, u toj igraonici riječima koje pričaju, rekao bi Tahir Mujčić, „nevjerojatne i istinite zgode iz života ‘švaljekovštine’“.

Nedavno preminuli književnik Tahir Mujčić svog je prijatelja u jednom davno napisanom predgovoru nazvao „mediteranskim kajkavcem“, određujući ga kao baštinika dvaju zavičaja, onog gornjohrvatskog i dalmatinskog – kao Zagrepčanina, Zagorca i Zadranina.