Kolumbijski narkošef Pablo Escobar bio je sin seljaka i seoske učiteljice, odrastao u predgrađu Medellina. Kriminalom se počeo baviti zarana pa je tako krao aute, navodno čak i nadgrobne spomenike koje bi pjeskario pa ih onda prodao kao nove. Zatim je prešao na sitne prevare, prodaju krijumčarenih cigareta i krivotvorenih lutrijskih srećki. Kad se potkraj šezdesetih povećala potražnja za kanabisom i kokainom, to mu je bila prilika da se ubaci u trgovinu drogom.
Kako piše S. S. Montefiore u svojoj knjizi “Čudovišta”, tijekom prve polovice sedamdesetih Escobar se probijao na sve više pozicije u kartelu Medellin, s kojim su surađivale brojne zločinačke organizacije i tako kontrolirale glavninu kolumbijske narkoindustrije. Na vodećeg narkošefa Medellina Fabija Restrepa 1975. godine izvršen je atentat, a njegov posao uskoro je preuzeo Escobar.
Ubrzo je Escobar optužen za organiziranje krijumčarenja droge u Ekvador. Pokušao je podmitit suce zadužene za njegovu parnicu, ali kad to nije uspjelo, ubio je dvojicu policajaca koji su ga uhitili, ubio je glavne svjedoke i tako okončao proces. To je preraslo u uobičajeni postupak, strategiju zvanu “Plata o plomo” ( srebrni pladanj ili olovni metak, odnosno – prihvati mito ili očekuj ubojstvo).
Do početka osamdesetih Escobarov kartel monopolizirao je trgovinu drogom u Južnoj Americi, i procjenjuje se da je kroz njegove ruke prolazilo do 80 % pošiljki kokaina i kanabisa namijenjenih SAD-u, Meksiku, Portoriku i Dominikanskoj Republici.
Časopis Forbes 1989. godine uvrstio je Escobara na sedmo mjesto najbogatijih ljudi svijeta procijenivši njegovo bogatstvo na 24 milijarde dolara. Posjedovao je više raskošnih kuća, privatni zoološki vrt, mnogobrojne jahte i helikoptere, dvije podmornice, a na njegovom platnom spisku bila je vlastita vojska tjelohranitelja i profesionalnih ubojica.
Nije dugo trebalo da Escobar postane meta vlasti u SAD-u. Kolumbija i SAD potpisale su sporazum o izručenju, koji se nije svidio Escobaru, te je pokrenuo niz atentata. Odgovoran je za upad ljevičarske gerile u Vrhovni sud Kolumbije 1985. kada je ubijeno 11 sudaca.
Kad se 1991. činilo da će se mreža oko njega zatvoriti, Escobar je ponudio nagodbu: kako bi izbjegao izručenje, prihvatio je petogodišnju zatvorsku kaznu. Jedan od uvjeta bio je da mu se dopusti da sam izgradi svoj zatvor, koji je ustvari bio jedna u nizu luksuznih palača iz koje je svojim narkocarstvom upravljao telefonski. Bilo mu je dopušteno da ode na poneku nogometnu utakmicu, priređuje zabave, prima posjetitelje, uključujući i prostitutke.
Dok su ga 22. srpnja 1992. prebacivali u stroži zatvor, Escobar je uspio pobjeći. Tijekom potrage koja je trajala 16 mjeseci ubijene su stotine ljudi, kako policajaca, tako i Escobarovih pomagača. Napokon su mu ušli u trag u sigurnoj kući u Medellinu te ga nastrijelili u glavu, trup i nogu dok je odvažno pokušavao pobjeći preko krova. Bilo je to 2. prosinca 1993, dan poslije njegovog 44. rođendana.
Escobara je odlikovala politička prepredenost, bio je svjestan da je lokalne političare nužno podmititi. Nastupao je i populistički u stilu Robina Hooda, i od svog osobnog bogatstva izdvajao malene ali značajne doprinose za građevinske projekte ili siromašne nogometne klubove, čime je stekao stanovitu popularnost među građanima. Njegove su ga pristaše smatrale srčanim junakom i braniteljem siromaha, ali on je zapravo bio neviđeno gramziv odmetnik i sadist.
Osim svojim kriminalnim djelovanjem, Escobar je Kolumbiji ostavio još jedan problem. Tijekom svog života u zemlju je uvezao krdo egzotičnih životinja, koje su nakon njegove smrti poklonjene zoološkim vrtovima diljem svijeta. Sve osim nilskih konja. Za svog života Escobar je uvezao 4 nilska konja, koji su narasli preveliki i preteški za transport, pa su ostavljeni na njegovom bivšem imanju.
Bez ikakve kontrole, 4 konja postala su krdo od 40 nilskih konja koji su zauzeli sva jezera na imanju, odlazili su i u obližnje rijeke. Kolumbija nije imala predatore koji bi lovili nilske konje , a koža im je bila predebela za obično vatreno oružje. Godine 2009. u velikom pohodu troje konja je ubijeno nakon što su počeli napadati i ubijati krave. Ostatak krda i dalje živi u Kolumbiji.